Iako su same tehnike koje su se razmatrale klasificirane kao vojna tajna, cilj takve operacije bio je probijanje zaštitnog zida na računalima libijske vlade i prekid vojnih komunikacijskih veza, čime bi se spriječilo da radari za rano otkrivanje prikupe informacije i pošalju ih raketnim bitnicama koje su gađale zrakoplove NATO-a.
No i političari i neki vojni časnici oklijevali su s takvom odlukom, bojeći se da bi to moglo uspostaviti presedan i za druge zemlje, osobito Rusiju i Kinu, koje bi po njemu mogle izvesti iste napade, a brinula ih je i mogućnost da se takva operacija izvede u tako kratkom roku. nepoznanica je bila i u tome ima li predsjednik Barack Obama ovlasti dopustiti takav napad bez dopuštenja Kongresa.
U konačnici su američki dužnosnici odustali od kibernetičkog napada i odlučili se za konvencionalne zrakoplove, krstareće projektile i bespilotne letjelice kojima su udarili na protuzračnu obranu i radarska postrojenja Libije.
"Mi ne želimo biti ti koji će probiti led u toj novoj vrsti ratovanja", rekao je Andrew Lewis, stručnjak za tehnologiju i nacionalnu sigurnost u Centru za strateška i međunarodna istraživanja (CSIS) u Washingtonu.
Otpor prema ideji da SAD bude prva zemlja koja će izvesti kibernetički napad bio je na vrhuncu na početku vojne intervencije u Libiji, a na manjoj razini se pokazao i u trenucima kad su vojni planeri predložili mnogo slabiji napad na računalne mreže kako bi se spriječilo da pakistanski radari uoče helikoptere s američkim mornaričkim specijalcima koji su išli u napad u kojem je 2. svibnja ubijen Osama bin Laden.
Američki dnevnik navodi da je raspravu o kibernetičkom napadu na Libiju spomenulo nekoliko dužnosnika koji su zahtijevali da im se ne spominju imena jer nemaju ovlasti razgovarati o tajnom planiranju.