Predsjednik HAZU-a akademik Zvonko Kusić uvodno je naglasio kako je riječ o dva istaknuta književna velikana naše kulture, dva mita, koji su gotovo vršnjaci koji su se upoznali 1917. u Zagrebu.
Krešimir Nemec tu je važnu temu podijelio na nekoliko cjelina govoreći o zajedničkim dodirima dvojice pisaca, ali i razlikama, vrlo delikatnom i složenom odnosu, karakterima temperamenata, ideološkim i političkim pozicijama, o identitetskim posebnostima, društvenim pozicijama te poetičkim i stvaralačkim modelima.
Jedino pozitivno što je Krleža napisao o Andrićevu stvaralaštvu odnosi se na njegovu zbirku pjesama "Ex Ponto" i to je jedino pozitivno što je napisao o jednom piscu, kazao je.
Krleža i Andrić bili su dva različita senzibiliteta u književnosti, a jednako tako i svjetonazori dva potpuno odvojena svijeta. To je prvi put primijetio književni kritičar Dragutin Prohaska 1919. godine, dodao je Nemec.
Krleža i Andrić razilaze se 1919. godine, kada Andrić odlazi u Beograd, a kad j riječ o ideološkim razlikama, Andrić se, po Nemecovoj ocjeni, zauzimao za monarhizam i integralno jugoslavenstvo, za razliku od Krleže, koji je zastupao marksizam i ljevicu.
Dvojica velikih pisaca nakon Drugoga svjetskog rata često su se susretali, ali bili su u ulozi čistih književnih rivala i smatralo ih se najvećim piscima u bivšoj državi, što su i bili.
Obojica su 1973. pisali da bi se Titu trebala dodijeliti Nobelova nagrada za mir, Krleža je cijenio Andrića, ali nije bio imun na to što mu je 1961. godine dodijeljena Nobelova nagrada.
Andrić je, naglasio je Nemec, uvijek afirmativno pisao o Krleži.
Kad je riječ o njihovim karakternim osobinama, Krleža je bio kolerik, polemičar, lider, arbitar, negirao je tradiciju, netaktičan, aktivan i pokretač mnogih akcija. Nasuprot njemu, Andrić je melankolik, introvertiran, osamljenik, mudrac, prikazivao se često žrtvom, enigma na svoj način...
S obzirom na njihov društveni angažman, poznato je da je Andrić obnašao diplomatsku službu, a Krleža je kao ugledni član partije, iako se službeno ne zna da je bio njezin član, obnašao važne dužnosti, prijateljevao s Titom te bio državni pisac. S druge strane, kad je riječ o identitetu, Andrića odlikuje neka vrsta identitetske mimikrije - često ga se smatralo tajanstvenim putnikom s lažnom putovnicom. Postojali su vrlo škrti dokazi o njegovu životu, a jedan od izvora je masonski dosje o njemu.
I danas se tu dvojicu pisaca smatra kontroverznima. Krleža piše dionizijski strastveno, a iz Andrićevih djela iščitava se jasnoća, odmjerenost, istina, red i harmonija.
Na neki način, obojica su danas marginalizirana. Tako u Hrvatskoj nije obilježena ni 50. obljetnica dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću, ali, unatoč razlikama, obojica su bili fascinirani velikanima poput Franje Asiškoga, Goye i drugih, i obojica su u svojim djelima ponudili tragični događaj svijeta iako su bili negdašnji rivali. "Uvriježeno je da se ipak treba govoriti: 'Ne Krleža ili Andrić, nego Andrić i Krleža'", zaključio je Nemec.