"Uvijek je jako teško probuditi zajedničku energiju u grupi od 19 glumaca", rekao je za Hinu Sciaccalga govoreći o radu s Gavellinim ansamblom, za koji kaže da je "vrhunski europski" ansambl.
"Na sceni su glumci nekoliko generacija s različitim očekivanjima koji postepeno moraju naučiti zajedno disati", kaže Sciaccaluga dodajući da mu je radeći Dunda postala jasna izjava Petera Brooka kako "voli kazalište s puno ljudi na sceni i s puno ljudi u gledalištu". To je metafora bogatstva svijeta i njegove složenosti. Kada se mnoštvo individualnih doživljaja stopi u jedno, onda to postaje metaforom nade, ističe Sciaccaluga koji je režirao na gotovo svim značajnijim talijanskim pozornicama, kao i u teatrima u Belgiji, Nizozemskoj, Švicarskoj, Velikoj Britaniji te predavao u Genovi, Londonu, Milanu i drugim gradovima.
Na pitanje treba li djelo iz 16. stoljeća osuvremeniti i koliko ono korespondira s današnjicom, Sciaccaluga odgovara da je previše puta vidio kako se drame uništavaju "suvremenim dodirom". Drama je pulsirajuće, živuće i tajno biće, potrebna joj je ljubav i poštovanje... ako imate sreće, na kraju avanture otkrijete koliko je vaša drama suvremena, drži režiser.
Ulogu Pometa, jednu od najvažnijih dramskih uloga u povijesti hrvatskog kazališta, igra Franjo Dijak. Na pitanje kako se nosio s težinom te uloge, Sciaccaluga kaže kako je Dijak fantastično ušao u Pometov svijet. "Brzo smo se sprijateljili, počeli razumijevati jedan drugoga. Bio je to za mene neobičan doživljaj, kao da smo se nas dvojica, glumac i režiser, zaigrali poput klinaca u dječjem vrtiću", ističe režiser. Po njegovim riječima, lik Pometa vrlo je originalan lik, karakter kakvoga nema u Commediji dell'Arte.
Govoreći o problemu jezika drame iz 16. stoljeća, koji je današnjem uhu, u narječju i s 15 posto talijanskoga, teško razumjeti, Sciaccaluga je kazao da su u početku glumci bili zabrinuti, gotovo da su imali osjećaj da moraju igrati na stranom jeziku.
Jezik je u kazalištu uvijek "strani jezik", čak i kad je potpuno zaogrnut današnjim idiomima i frazama, navodi režiser dodajući da se uvijek traži savršena ravnoteža između "prirodnog" i "umjetnog", "lažnog" i "istinitog". Drevni jezik (poput stihova u kazalištu) sjajna je škola glume, čak bih rekao da ne možete postati glumac ako ne igrate na stranom jeziku sve dok on polako ne postane potpuno vaš i iskren, misli Sciaccaluga.
"Ne promatram ni kulturu ni politiku kroz nacionalne ili individualne identitete", kazao je režiser komentirajući pitanje da u zadnje vrijeme u Hrvatskoj dosta režiraju strani režiseri. Jedno je braniti manjine, a drugo podizati zidove zbog straha od nestajanja. Potpuno se slažem s Tzvetanom Todorovom koji kaže: "Mi živimo u Drugima i Drugi žive u nama". Za mene ne postoji bolja i dirljivija definicija kulture i, možemo jasno reći, života, drži Sciaccaluga.
Poručuje i da ga ne zanima nacionalnost umjetnika, "njihova postojbina nije Hrvatska, ni Italija, ni Njemačka... njihova postojbina uvijek i jedino mora biti - kazalište". Kaže i da u slučaju Hrvatske otkriva prekrasnu zemlju, mladu demokraciju i bogatu kulturu. "Da se poslužim Todorovljevom frazom, mogao bih reći da Hrvatska živi u meni i da mali dio mene živi u Hrvatskoj. Ako to znači nestati, onda je to divan način nestajanja", kaže Sciaccaluga.