Boričevac se nalazio istočno od Donjega Lapca, u smjeru Kulen Vakufa i rijeke Une, gdje se danas nalaze samo njegovi ostatci.
U sastav župe spadala su i neka mjesta u Bosni, s druge strane Une: Kalati, Ostrovica, Kulen Vakuf i Klisa, a prije Drugoga svjetskog rata imala je oko 2000 katolika.
Nakon uspostave NDH, četnici su 27. srpnja 1941. najprije u Brotnju bacili u jamu 38 Hrvata, prezimenom Ivezići. Najmlađi među njima imao je dvije, a najstariji 82 godine.
Nakon tog zlodjela na red je došao Boričevac. Hrvati su u noći između 1. i 2. kolovoza 1941. bili prisiljeni napustiti mjesto i skloniti se u Kulen Vakuf, a 2. kolovoza četnici su ušli u Boričevac, razorili ga te pobili preostalo stanovništvo.
U pokolju je stradalo 55 žena, djece i staraca, a u istoj akciji počinjeni su i zločini nad Hrvatima i u ostalim selima župe - Poljica, Mišljenovac, Jasenovača, Donji i Gornji Lapac, Oraovac, Bubanj Veliki i Mali.
U rujnu iste godine četnici su napali Kulen Vakuf te pobili više stotina Hrvata iz Boričevca.
Prema "Općem šematizmu Katoličke crkve u Jugoslaviji" iz 1939., u Udbinskom je dekanatu, koji su činile župe Bunić, Boričevac, Gračac, Lovinac, Palanka, Podlapac, Ričice, Rudopolje, Sveti Rok i Udbina, živjelo više od 16 tisuća katolika. Tijekom 1941. ili najkasnije 1942., napustili su ga svi svećenici, a dekanat je dobrim dijelom zbrisan s lica zemlje te je poslije rata u njemu živjelo manje od dvije tisuće katolika.
Potpuno su uništene župe Boričevac (1905 župljana), Bunić, Udbina (1575 župljana), Palanka, Rudopolje i Gračac (1108 župljana), te župa Korenica (1200 župljana), koja je pripadala Rakovičkom dekanatu.
Stanovnici Udbine i Boričevca trajno su protjerani, a u godinama poslije rata, ako su preživjeli, na drugim mjestima su traženi, a neki čak i ubijani.
Stanovništvo se u Podlapac 1945. manjim dijelom ipak uspjelo vratiti da bi 1991. opet bilo izvrgnuto srpskom uništavanju. O kakvim je razmjerima stradanja riječ pokazuje spomen ploča na ulazu u selo, na kojoj su ispisana imena četiri stotine ubijenih mještana.
Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) donijela je 1947. zakon po kojem su trebale biti obnovljene matične knjige stradale u ratu. Lokalne vlasti u Lapcu našle su načina da zaobiđu zakon kad je u pitanju Boričevac pa matice nikad nisu obnovljene.
Pedesetih godina Narodni odbor kotara Donji Lapac odlučio se na konačno izvlaštenje stanovnika Boričevca. Zemlja je nacionalizirana, a potom dana na uporabu trećim osobama.
Mnogi se Boričevljani i danas žale kad dođu u Donji Lapac i zatraže zemljišne knjige radi rješavanja imovinsko pravnih odnosa da im se odgovora kako su knjige spaljene u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu.
No na mrežnim stranicama zavičajne udruge navodi se kako u katastarskom uredu Općine Donji Lapac ipak postoji dokumentacija za selo Boričevac. Riječ je prvoj reviziji katastra iz 1953., a na njemačkom jeziku postoji i popis svih parcela i posjednika iz 1907.
Oko 500 raseljenih Boričevljana prvi put nakon 55 godina svečano su uz razorenu crkvu u Boričevcu 8. rujna 1996. slavili blagdan zaštitnice župe – Malu Gospu, a akon mise održana je skupština Zavičajnog društva na kojoj su se dogovorili o obnovi župne crkve.