U opširnoj knjizi (726 str.) Russell kroz tri cjeline pokazuje razvoj filozofije od antičke Grčke, katoličke filozofije do prve polovice dvadesetog stoljeća te najvažnije filozofe svakog pojedinog razdoblja (od predsokratovca, Sokrata, Aristotela, Platona, sv. Augustina, sv. Tome Akvinskog do Bacona, Hobbesa, Locka, Kanta, Hegela, John Deweya i dr.). Autor u uvodu napominje kako je nastojao svakog filozofa prikazati kao proizvod miljea u kojem je živio i kao čovjeka u kojemu su se kristalizirale i koncentrirale misli i osjećaji koji su bili zajednički zajednici koje je on bio dio, a zbog čega je u neke odlomke ubacio i društvenu povijest vremena.
"Nitko ne može razumjeti stoike i epikurejce bez nekog poznavanja helenskog doba, ili skolastičare bez malčice razumijevanja rasta Crkve od petog do trinaestog stoljeća", ističe Russell.
Navodi kako su postupci ljudi, još od vremena kada su stekli sposobnost slobodnog mišljenja, u bezbroj važnih stvari zavisili od njihovih teorija o svijetu i ljudskom životu, o tome što je dobro a što zlo. "Kao što je to bilo i u prošlosti, isto vrijedi za današnje vrijeme. Da bismo razumjeli neko doba ili neki narod, moramo razumjeti njegovu filozofiju, a da bismo razumjeli njegovu filozofiju, moramo i sami, u određenom stupnju, biti filozofi", smatra Russell ocjenjujući kako filozofija nije nikada bila neka suhoparna akademska disciplina nepovezana sa stvarnim životom, već okosnica napretka zajednice i jedan od glavnih preduvjeta da se svijet učini boljim.
Bertrand Russell (1872.-1970.) diplomirao je matematiku i filozofiju u Cambridgeu, a bavio se i logikom, poviješću i društvenim teorijama. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1950.. Predavao je na više sveučilišta u SAD-u te na Cambridgeu. Politički je bio blizak lijevom krilu Laburističke stranke i dosljedan protivnik atomskog naoružanja i Hladnog rata. Bio je vođa antinuklearnog pokreta u Velikoj Britaniji te predsjednik suda za utvrđivanje ratnih zločina u Vijetnamu. Prilazeći filozofiji kroz matematiku, razvio je svojevrsnu filozofiju matematike, u sklopu koje je posebno izgradio matematičku logiku. U svojoj društvenoj borbi bio je kritičar svake dominacije, proizlazila ona iz vlasništva, države ili iz međurasnih i međuspolnih odnosa. Glavna djela su mu "Principia matematike", "Načela društvene obnove", "Uvod u matematičku filozofiju", "Osvajanje sreće" i "Povijest zapadne filozofije".