"Popustio sam njegovoj želji da umre", izjavio je dr. Mario Riccio na konferenciji za novinare koju je organizirala mala Radikalna stranka, članica koalicijske vlade ljevice, koja je podupirala Weblyijevu borbu.
Anesteziolog u bonici u Cremoni, Riccio je objasnio da je isključio respirator i dao pacijentu potrebne lijekove kako bi ga poštedio boli.
Welby je umro "pola sata poslije ponoći", kazao je liječnik, a vijest o smrti objavio je čelnik stranke Marco Panella na radijskoj postaji svoga pokreta.
"Piergiorgio Welby je noćas umro. Zahvalni smo mu za sve što je ostavio i za sve što će predstavljati, za nas muškarce i žene koji volimo život, slobodu, odgovornost, izvor snage, ljubavi i nade", kazao je vidno dirnut Panella.
Stranka je ranije izrazila spremnost pokazati "građansku neposlušnost" isključenjem uređaja za umjetno disanje pomoću kojeg je Welby bio održavan na životu od 1997., ako talijansko pravosuđe odbaci pacijentov zahtjev za eutanazijom.
Sud je u subotu odbacio zahtjev pacijenta i ocijenio da postoji zakonska nedorečenost te je prebacio odluku na političare.
Welbyjevi branitelji su odbili upuštati se u pravnu bitku o eutanaziji, koja se u Italiji kažnjava kao ubojstvo i zato su svoje argumente temeljili na pravu odbijanja lijekova, što talijanski ustav priznaje.
Piergiorgio Welby se u Italiji proslavio otvorenim pismom predsjedniku Republike Giorgiou Napolitanu u kojem je tražio pravo na smrt, a koje duboko dirnulo cijelo zemlju.
"Volim život, Predsjedniče. Nisam ni melankoličan, ni manijakalno-depresivan, užasavam se umrijeti, ali nažalost to što mi je preostalo nije život, to je samo tvrdoglavo i nerazumno inzistiranje da se biološke funkcije održe aktivnima", napisao je.
Rođen 26. prosinca 1945., u Rimu od oca škotskog porijekla, bivši profesionalni nogometaš za momčad AS Roma imao je samo 18 godina kada su mu liječnici dijagnosticirali bolest mišićne distrofije i predskazali da neće poživjeti dulje od dvadeetak godina, napisao je on u svojoj knjizi "Lasciatemi morire" (Pustite me umrijeti).
Napustio je studij i priključio se pokretu '68, putovao Europom i nije umro, no bolest se pogoršavala.
"Pribjegavao drogi i to mi pomaže da zaboravim. U međuvremenu, slikam, pišem, čitam i dajem privatne satove", napisao je u knjizi.
Godinama je živio s Minom, nastavnicom matematike koja mu je pomagala u svakodnevnom životu i njegovoj borbi u pravu na smrt.
Poživio je do 60 godina upravo zahvaljujući Mini koja nije poštivala njihov sporazum te je 1997. pristala da se njezinu suprug obavi traheotomija i da ga se priključi na aparat za umjetno disanje.
Otada je "on i radio, govorio, jeo, bio aktivan", a stanje mu se pogoršalo krajem ljeta 2006., povjerila je Mina listu Corriere della Sera.
Pitanjem "Što ima prirodno u praznini u trbuhu i rupi u grlu", Welby je pismom odgovorio i Katoličkoj crkvi koja se snažno protivi eutanaziji inzistirajući na "prirodnoj" smrti ljudskog bića.
Osim traheotomije izvedene 1997., kako bi ga se prikopčalo na respirator, Welby, koji je komunicirao isključivo treptajem vjeđa, bio je hranjen preko sonde.