Teatralan, drzak, provokativan, u medijima sveprisutan, u govoru neumoran, Chavez uveseljava doskočicama citirajući Mao Zedonga ili mašući križem te tvrdi "kapitalizam vodi u pakao", te "i Krist bi birao revoluciju".
"Njegova verbalna bujica vojna je taktika temeljena na provokaciji", opisuje ga književnik Alberto Barrera u biografiji "Chavez bez uniforme".
Školovan na vojnoj akademiji, Chavez se hranio dnevnicima Che Guevare i revolucionarnom literaturom, a na vlast došao državnim udarom i mačjom vještinom preživio zatvor da bi se nametnuo i pobijedio na biralištima 1998. godine. Preživio je političke krize i referendum kojim ga je oporba htjela smijeniti.
Odani sin svog duhovnoga oca, kubanskoga komunističkog predsjednika Fidela Castra, Chavez je za jedinog neprijatelja označio Sjedinjene Države, a njihova predsjednika Georgea W. Busha nazvao "đavlom".
Kod kuće se predstavlja latinskom verzijom Robina Hooda koji brani siromašne, u svijetu propovijeda revoluciju i "socijalizam za 21. stoljeće" u borbi protiv neokolonijalizma, liberalizma, imperijalizma po uzoru na Simona Bolivara, legendarnog borca za slobodu Južne Amerike.
Zbog zazivanja revolucije protivnici u domovini i svijetu drže ga opasnim populistom koji prijeti destabiliziranjem kontinenta.
Oporbu je u Venezueli uspio ujediniti glavni mu predsjednički protukandidat Manuel Rosales (53), koji će ipak teško uspjeti u gigantskoj zadaći da pobijedi karizmatičnog protivnika kojemu ankete daju 30 posto glasova prednosti.
Nastavnik po zvanju, Rosales je brbljavome Chavezu sušta suprotnost. Čovjek je od malo riječi ali i malo karizme. Svoj socijalni program uspio je izgraditi upravo na manjkavostima Chavezove politike i poručuje: "Ne možemo slati Kubi 2 milijarde dolara kad imamo 2 milijuna Venezuelanaca koji žive s dva dolara dnevno. Imamo velik prihod od nafte, no taj se ne koristi za razvoj i dostojanstvo ljudi", tvrdi Rosales.
S BDP-om od 4.800 USD po stanovniku Venezuela je naftni div na staklenim nogama s polovicom siromašnih stanovnika i s desetinom najbogatijih koji dijele trećinu prihoda. Petinu naftnih prihoda Rosales bi dao siromašnima kroz kreditnu karticu kojom bi kupovali hranu.
Obećaje i borbu protiv rastućeg kriminala, zaštitu privatnog vlasništva i kraj Chavezovom rasipanju nafte koju, poput vlastite prćije, dijeli prijateljskim zemljama.
Nafta puni većinu venezuelanskog godišnjeg proračuna i tu je najveća boljka Chavezova režima. Školama i zdravstvenom skrbi šarmirao je siromašne, ali šepa mu izgradnja prometnica i stanova u zapuštenoj zemlji. Nema ni vizije ni politike za pokretanje gospodarstva, tvrde stručnjaci ocjenjujući njegovu gospodarsku politiku katastrofalnom.
Opasno je rasipati novac za kupovanje socijalnog mira, a "ne iskoristiti petrodolare za stvaranje bogatstva", drži naftni stručnjak Alberto Quiroz Corradi, a profesor ekonomije Carlos Domingo ljuti se jer Venezuela, nekad proizvođač kave i kakaa, stvara parazite i uvozi sve, uključujući hranu.
Uvjeren u svoje poslanje, Chavez ide dalje i najavljuje referendum koji bi mu omogućio neograničen ostanak na vlasti. Posebno iritira SAD koje su pitanjem "Je li pobjednik Chavezov ili naš prijatelj" zabrinuto pratile svake od 11 predsjedničkih izbora održanih u Latinskoj Americi od studenoga 2005., i skretanje kontinenta u lijevo.
Ideološka suprotstavljenost ne priječi, međutim, dobru suradnju dviju zemalja kad je u pitanju nafta. S gotovo milijun četvornih kilometara (916.445 km2), Venezuela leži na nafti koje proizvodi oko 3 milijuna barela dnevno, a polovicu prodaje svome prvome kupcu, baš SAD-u.