Od tada "države nisu bile sposobne odgovoriti na nevjerojatne patnje nanesene civilima kroz duga vremenska razdoblja", kazao je generalni direktor te nevladine udruge Angelo Simonazzi predstavljajući preliminarno izvješće o učinku kazetnih bombi.
Izvješće, nastalo na temelju istraživanja koja su obuhvatila 24 države od Kosova do Iraka i Laosa do Libanona treba biti neka vrst optužnice u svjetskoj kampanji za zabranu kazetnih bombi.
"Oružje kazetnim punjenjem je neprecizno... zamišljeno da pogađa vrlo proširene zone ... ubijajući i ranjavajući bez razlike vojne ciljeve i civile", naglasio je Simonazzi.
Nakon što biva ispaljen velik broj kazetnih bomba ne eksplodira već se transformira u bombe s odgodom, "koje ubijaju i sakate češće civile nego vojnike", pojasnio je Simonazzi.
Procjenjuje se da u svijetu "vojske imaju zalihe od nekih 4 milijardi kazetnih bombi", rekao je nadalje Simonazzi i dodao kako nema mnogo nade da bi na idućem idućem sastanku Ujedinjenih naroda o konvencionalnom oružju 6. i 7. studenoga u Ženevi vlade mogle usuglasiti neku akciju za zabranu tog oružja.
"Samo kampanja senzibiliziranja javnosti poput kampanje vođene za zabranu protupješačkih mina koja je rezultirala konvencijom iz Ottawe 1996., moguće je postići taj cilj", rekao je Simonazzi.
Sporazumom iz Ottawe, koji je na snagu stupio 1998. godine potpuno je zabranjena uporaba protupješačkih mina.
Problem kazetnih bombi naročito je izražen u zonama nedavnih sukoba kao što su Kosovo, Afganistan, Irak te jug Libanona. U slučaju Libanona Ujedinjeni narodi procjenjuju da je preostalo oko milijun tih bombi na terenu, te da one svakog dana izazivaju ranjavanje ili smrt triju do četiriju osoba otkako je na snagu stupio prekid vatre.
Tijekom domovinskog rata po zapovijedi danas haškog optuženika Milana Martića početkom svibnja 1995., na Zagreb su bile ispaljene rakete tipa "Orkan" s kazetnim bombama kao bojevim glavama koje su izazvale smrt te ranjavanje civila.