Kolšek je, pišući o tim odnosima, u ponedjeljak ocijenio da je i najnoviji incident na Muri pokazao kako između Hrvata i Slovenaca, što je apsurdno, odnosi nazaduju upravo u zadnjih 15 godina, dakle od stvaranja nezavisnih država.
"Ljubav između Slovenaca i Hrvata nije baš velika, posebno ovih dana, ali to ne znači da nikad nije postojala. U povijesti smo imali i ljepših trenutaka koji doduše nisu dugo trajali. Istina je da ovako slabih odnosa kao u zadnjih 15 godina nije bilo, ali je istina i to da se jedni drugima nismo nametali ni ljubavlju niti mržnjom", navodi Kolšek.
U presjeku povijesnih odnosa, pomalo ironično naslovljenom "Braća Hrvati" (što se u slovenskom rimuje - "Bratje Hrvatje"), Kolšek navodi da današnja povremena antipatija nije rezultat nekih povijesnih opterećenja, iako su neki međusobni stereotipi o Slovencima kod Hrvata i obrnuto nastali u vrijeme borbe za vlastiti identitet i opstanak u višenacionalnim zajednicama, kao što su bile Austro-Ugarska i dvije Jugoslavije.
Današnje je "naporno susjedstvo" s Hrvatskom posljedica "sasvim suvremenog provincijalizma" dviju nacija koje "u Europi imaju premalu specifičnu težinu", navodi Kolšek.
Spominjući i psihološka opterećenja iz prošlosti, Kolšek navodi da Hrvati i danas na Slovence gledaju kao na narod bez značajnije povijesti i domaćeg plemstva, koji se "pogospodio", dok Slovenci o Hrvatima misle da oduvijek glume gospodu, a zapravo ne vide koliko su "beznačajni".
"Taj je spor emocionalno-psihološke, a ne racionalno-povijesne prirode, pa zato ima pomalo bizarne značajke", navodi Kolšek.
Većinu srednjeg vijeka Slovenci i Hrvati nisu imali značajnijih međusobnih dodira, osim što su neka slovenska plemena u 8. stoljeću pomogla Ljudevitu Posavskom u njegovoj borbi protiv Franaka u Donjoj Panoniji, a riječ je o razdoblju u kojemu se hrvatski etnos širio prema jugu i sjeveru, dok je slovenski gubio svoj prostor na sjeveru, navodi "Delo" koje izlazi s hipotezom da su hrvatsku nacionalnu psihologiju i identitet u to vrijeme obilježilo plemstvo, dok su Slovenci svoje plemstvo izgubili.
"Ti su događaji od prije tisuću godina temeljno obilježili psihologiju dvaju susjednih naroda. U hrvatskoj predodžbi o vlastitu identitetu postoji misao (kao i kod Srba) da su narod s poviješću, što prevedeno u svakidašnji jezik dominantnosti znači da su oni gospoda, a mi zapravo seljaci. Bez obzira na to, Hrvati su kao i mi, skoro cijelo iduće stoljeće proživjeli neslobodni, oni pod Ugarima i Turcima, a mi pod Habzburgovcima", navodi Kolšek.
"Delo" također napominje da malo suvremenih Hrvata znade da je seljačka buna iz 1527. godine zapravo bila zajednička slovensko-hrvatska buna i da su u bici kod Siska kad su pobijeđeni Turci sudjelovali i Slovenci.
Druga polovica 19. stoljeća dovela je do vrlo jakih veza između Slovenaca i Hrvata. U vrijeme ilirizma, podsjeća Kolšek, Slovenci su politički prihvatili tu ideju, ali ne i ideju ilirskog, odnosno hrvatskog jezika, standardiziranog na štokavskom idiomu, pa su se u poznatoj polemici Prešerna i Vraza odlučili za kajkavski zbog čega Stanka Vraza još i danas žigošu kao "otpadnika", slično kao i neke svoje književnike koji su se odlučili pisati na njemačkom.
Ipak, u reformi pisma, odlučili su se za Ljudevita Gaja, pa i danas koriste gajicu, a prijateljstvo s Hrvatima ogledalo se i u prikupljanju pomoći za Jelačićevu vojsku prilikom njena odlaska u Madžarsku.
No, iako su u to vrijeme bili bliži Austrijancima i Hrvatima nego Madžarima, Slovence je mnogo više obilježila njihova vezanost na austrijski dio Austro-Ugarske monarhije u okviru koje su se nalazili, a pripadnost dvama različitim dijelovima carstva onemogućila je jače političko povezivanje.