No, zatajila je pomoć izvan logora i većina logoraša je odmah poginula, a 44 ih je kasnije uhvaćeno i naknadno strijeljano u Dotršćini. Samo se 13 logoraša uspjelo spasiti, no danas nitko od njih više nije živ, rečeno je na komemorativnom skupu koje su organizirale zajednica udruga antifašista i antifašističkih boraca zagrebačke županije i Grada Zagreba, te Udruga antifašističkih boraca grada Samobora.
Predsjednik Zajednice udruge antifašističkih boraca i antifašista Zagrebačke županije i Grada Zagreba Vladimir Jurak istaknuo je da je danas odana počast logorašima koji su dali živote u tom proboju i evocirano sjećanje na njihovu nepokorenost i hrabrost da radije izaberu rizičan proboj, nego da ih okupatori i vlasti NDH odvode na likvidaciju.
Skupina od 111 hrvatskih komunista, SKOJ-evaca, sindikalista, javnih i kulturnih radnika ustaše su smjestile u novoosnovani logor u dvorcu bivšeg bana Mihaljevića u Kerestincu koji je prve logoraše primio 19. travnja 1941.
Prema izjavi jednog tadašnjeg ustaškog referenta, "logor je osnovan za četnike, komuniste i sve ostale nepoćudne elemente".
Komitet Komunističke partije Grada Zagreba je odlučio organizirati akciju oslobađanja skupine iz Kerestinca, kad je uočeno da se iz logora odvode zatvorenici radi odmazde za njihove akcije na području Zagreba i okolice, rekao je Jurak. Zbog opasnosti od daljnjih pogubljenja dogovoreno je da logoraši iznutra organiziraju bijeg, savladaju stražu i pokušaju proboj iz dvorca, a vani su ih trebali dočekati partijski aktivisti i prebaciti u redove Narodnooslobodilačke vojske. No, pomoć izvana je izostala i logoraši su ostali prepušteni sami sebi.
Proboj iz Kerestinca bio je signal za sveopći oružani ustanak, rekao je Jurak naglasivši se da s ponosom i tugom prisjećamo odvažnih i hrabrih ljudi kao što su bli August Cesarec, Ognjen Prica, Božidar Adžija, Divko Budak, Andrija Žaja i mnogi drugi kojin su dali živote za slobodu zemlje, a sami je nisu dočekali.