U posljednjoj utakmici skupine A, na stadionu Maracana pred 142.000 gledatelja, igrali su Brazil i Jugoslavija. Budući da su u drugi krug išli samo pobjednici skupina Jugoslaviji je dovoljan bio bod, dok je Brazilu trebala pobjeda.
Dok su igrači iz svojih svlačionica izlazili na teren na stepenicama se spotaknuo napadač Crvene zvezde Rajko Mitić, koji je teško pao i pritom je razbio glavu. Mitić je bio obliven krvlju i vodstvo jugoslavenske reprezentacije tražilo je da se nakratko odgodi početak utakmice kako bi se Mitiću sanirala ozljeda. Sudac Mervyn Griffiths iz Walesa to je odbio i Jugoslavija je krenula u utakmicu s igračem manje. Liječnici su relativno brzo uspjeli osposobiti Mitića, i on je ušao u igru u desetoj minuti susreta. No, Brazil je već vodio 1:0, pogotkom Ademira u 3. minuti utakmice. Susret je završen pobjedom Brazila 2:0, a slavlje domaćina potvrdio je Zizinho u 89. minuti. Brazil je prošao dalje, a nogometaši Jugoslavije morali su spakirati kofere i otići kući. Brazilci su stigli do finala gdje su poraženi od Urugvaja 1:2.
Prema tadašnjem sustavu natjecanja (prenosili su se bodovi iz drugog kruga) Brazilu je u finalu bio dovoljan neodlučeni rezultat da bi postao prvak svijeta. Brazilci su poveli u 47. minuti pogotkom Friace, no Urugvajci su golovima Schiaffina (66) i Ghiggije (79) sledili 200.000 gledatelja na Maracani, i Urugvaj je došao do drugog naslova prvaka.
Kičmu jugoslavenske reprezentacije na SP 1950. činili su hrvatski nogometaši, a najpoznatiji među njima bili su braća Čajkovski, Bobek i legendarni Bajdo Vukas, jedan od najboljih driblera na svijetu tog vremena. Vukas je svoje protivnike izluđivao driblinzima, znalo se događati da bi protivničkog braniča predriblao, pa ga pričekao da se ovaj ponovno namjesti, pa ga opet predriblao, i tako nekoliko puta sve dok jadni branič ne bi dobio vrtoglavicu.