Donoseći presudu sudsko vijeće uzelo je u obzir tadašnje prilike u Srebrenici, osobito one koje se odnose na samog osuđenika te je odredilo kaznu koja odražava Orićevu "smanjenu kaznenu odgovornost".
Haško Tužiteljstvo tražilo je za optuženog kaznu od 18 godina zatvora, dok je obrana zahtijevala oslobađajuću presudu.
S obzirom na to da je u pritvoru bio od 10. travnja 2003. godine, suci su naredili Orićevo puštanje na slobodu čim se obave nužne tehničke pretpostavke.
Prema donesenoj presudi, suci su uvjete života u Srebrenici 1992. i 1993. godine opisali kao nehumane. Navode su kako su vojno nadmoćniji Srbi potpuno okružili taj grad u koji se slila rijeka izbjeglica i u kojem je vladala velika nestašica hrane te nije bilo reda i zakona.
Suci su također ocijenili da je Orić, tada 25-godišnjak, bio zapovjednik slabo uvježbanih snaga koje nisu imale odgovarajuće veze s vladom u Sarajevu. Također navode da su njegov autoritet podrivali drugi čelnici bosanskih muslimana, te da mu je položaj postajao teži s jačanjem srpske opsade grada.
Uzimajući u obzir te okolnosti, sudsko vijeće opredijelilo se za kaznu koja odražava "ograničenu kaznenu odgovornost", stoji u presudi.
Ipak, Orić je proglašen krivim jer je, smatra sudsko vijeće, morao znati za ubojstva i okrutna zlostavljanja srbijanskih zatočenika i jer nije poduzeo odgovarajuće mjere kako bi spriječio zločine.
Prema prvobitnoj optužnici iz ožujka 2003. godine, Orića se teretilo za razaranje 12 srpskih sela u bratunačko-srebreničkom području 1992. i 1993. godine te za mučenje i ubojstva srpskih zatočenika u srebreničkoj policijskoj stanici koje su izvršili pripadnici Vojne policije pod njegovim zapovjedništvom. Točke optužnice za pljačku javne i privatne imovine odbačene su u lipnju 2005. godine.
SFOR je Orića uhitio u Sarajevu 10. travnja 2003. godine, a na prvom pojavljivanju pred sudom pet dana poslije odbacio je sve optužbe.
Tijekom suđenja, koje je počelo 6. listopada 2004. godine, saslušano je 80 svjedoka i izvedeno ukupno 1639 dokaza.