Britanski znanstvenici koji su uspoređivali rezultate ponašanja dviju skupina uznemirene novorođenčadi koja je plakala nakon što ih je roditelj nakratko primio u naručje i druge skupine koja je ostavljena u krevetiću, ustanovili su da je prvi potez bio djelotvorniji jer su djeca u konačnici nakon duljeg vremenskog razdoblja stekla naviku da prije prestanu plakati.
"Naime, djeca koju su roditelji nakratko primili u naručje da bi ih utješili, plakala su još neko vrijeme tijekom predstojećih dva do pet tjedana, a djeca u skupini koju su roditelji pustili da se smire sami, plakala su tijekom daljnjih 12 tjedana".
Prof Ian St. James-Roberts objavio je rezultate utemeljene na različitim pristupima britanskih, danskih i američkih roditelja koji su vodili dnevnike o ponašanju njihovih beba, a rezultate je objavio u zadnjem broju stručnog časopisa New Scientist.
Ovakvo ponašanje, naravno, nema efekta kod roditelja koji su dijete navikli u naručju držati i do 16 sati dnevno te odmah reagiraju na najmanji bebin plač. Također je upozorio da "neutješan dječji plač nije moguće spriječiti na ovakav način ukoliko su mu uzrok kolike (grčevi u crijevima), vrlo čest u prvim mjesecima djetetova života".