Na skupu, koji traje do 27. svibnja, sudjeluje 140 izlagača iz Hrvatske, nastavnika jezika s više sveučilišta i fakulteta, a ostali stižu iz Velike Britanije, Meksika, Francuske, Nizozemske, Njemačke, Austrije, Rumunjske, Rusije, Slovenije, Bosne i Hercegovine te Srbije i Crne Gore.
Predsjednica HDPL-a Jagoda Granić istaknula je kako se množina u naslovu "identiteti" odnosi na činjenicu da se u jednom jeziku prelama više identiteta. "S hrvatskim jezikom događaju se promjene koje su uočljive u svim jezicima. Kao dinamična kategorija, jezik se mijenja, a na njega i te kako utječe društveni kontekst i društvo u koje je on uronjen", poručila je Granić.
U izlaganju "Je li hrvatski spreman za EU" Maja Bratanić upozorila je kako u zaštiti identiteta materinskog jezika veliku ulogu ima i državna jezična politika. Poručila je i kako "hrvatski jezik mora posvetiti više pozornosti jezičnom planiranju i u tom kontekstu naglasak stavljam na razvoj terminologije". "Smatram kako je ona najvažnija za jasno, nedvojbeno komuniciranje s EU i vrlo važan instrument naše komunikacijske strategije prema Uniji", dodala je. Upozorila je i kako se u ovoj fazi o terminologiji više brinu pojedine ustanove i ministarstva, nego što je postala brigom neke sustavne državne politike.
"Službeni jezik nacije simbol je njezina identiteta, vrijednosti i kulture, a očuvanje jezika zadaća je Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku već puna tri desetljeća", poručila je Mirjana Vilke, koja smatra da su za to posebno važni skupovi kao što je splitski.
Komentirajući glavne sastavnice hrvatskoga jezičnog identiteta: trojezičnost i/ili tronarječnost, hrvatsku političku i kulturnu povijest, odnose prema drugim jezicima i povijesne aspekte standardizacijskih procesa, posebice u 19. stoljeću, Ivo Pranjković osvrnuo se i na politički i mitološki aspekt stvaranja jezičnog identiteta, purističke tendencije u prošlosti i sadašnjosti, tropismenost, te grafijski aspekt hrvatskoga jezičnog identiteta uopće.
Milorad Pupovac izlagao je o identitetski uzrokovanoj dvojezičnosti, koju je moguće prepoznati u različitim jezičnim situacijama na Balkanu, posebno unutar novoštokavskog, a Ivo Žanić priredio je temu o hrvatskom i srpskom: strategiji dokazivanja uzajamne (ne)razumljivosti. Ustvrdio je kako se ona znatno razlkuje ovisno o kontekstu i sudionicima svake pojedine komunikacijske situacije, te o tome koliko oni žele jedan drugoga razumjeti. To nije posljedica strukture jezika ili sličnosti u rječniku, smatra Žanić, nego društvenih čimbenika, tj. stajališta o drugome i identitetsko-simboličnih potreba.