Dubrovčani su imali nasade malvazije, njegovali je na odrinama uz ljetnikovce na šetnicama i perivojima te je proizvodili kao vrhunsko vino, kojem je zbog izvrsnosti bio ograničen plasman na tržištu, piše Ivo Orešković, ravnatelj Državnog arhiva u Dubrovniku, u najnovijem broju hrvatskoga časopisa za vinogradarstvo i vinarstvo "Vinski krug" .
Do sada najstariji pronađeni spis u dubrovačkom arhivu u kojem se izrijekom spominje malvazija je onaj iz 1385. u kojem dubrovački liječnik Bartolo traži od Vijeća dopuštenje za kupnju malvazije zbog, kako je naveo, potrebe zdravlja svoje osobe.
Zanimljivo je zamijetiti da ulaskom Konavala u sastav Dubrovačke Republike, kako navodi Orešković, dolazi do brojnih takvih zahtjeva dubrovačkih gospara. Naizgled bi se učinilo kao da su se svi odjednom porazboljevali, međutim, kako dodaje, razlog je u činjenici da se malvazija u Dubrovniku nije mogla dati u prodaju bez prethodne odluke dubrovačke vlasti.
U jednoj od uredaba iz 1424. izrijekom se kaže da onaj tko ima malvazije, ako općina dubrovačka dopusti, može ju prodavati po cijeni kako mu se svidi. Za sva ostala vina bila je utvrđena jedinstvena cijena, navodi Orešković, pitajući ima li jačeg uporišta za današnju gospodarsku opravdanost proizvodnje malvazije.
Znanstvenici zagrebačkoga Agronomskoga fakulteta Edi Maletić i Ivan Pejić, i na temelju istraživanja u dubrovačkim arhivima, pokrenuli su projekt revitalizacije malvazije na terenima istoimene Vinarske poljoprivredne zadruge u Pridvorju u Konavlima.
Milanski kanonik Pietro di Casolo u putopisu iz 1494., kako navodi Orešković, spominje obilje dubrovačkih vrtova, dobro ukrašenih kuća za odmaranje, vinovu lozu i dobro vino od malvazije.
"Kako sam kazao, prave dobra crna vina i odličnu malvaziju; kažu da je bolja od one s Krete ...", tvrdi u putopisu milanski svećenik, koji je služio na papinskom dvoru 16 godina, zatim postao kanonik i uputio se galijom sa 170 hodočasnika, trgovaca, fratara i mornara iz Venecije duž hrvatske obale na hodočašće u Palestinu.