"HDZ je preuzeo kontrolu i glavnu ulogu. Maknuti su svi koji nisu bili na toj liniji, bez obzira na nacionalnu pripadnost, pa i tadašnji gradonačelnik koji je bio Hrvat", rekao je Pejanović.
Šestorica bivših političkih i vojnih čelnika Hrvata iz BiH - bivši premijer i predsjednik HR HB Jadranko Prlić, ministar obrane Bruno Stojić, ministar policije Valentin Čorić, zapovjednici HVO-a generali Milivoj Petković i Slobodan Praljak, te šef uprave zatvora i logora HVO-a Berislav Pušić, optuženi su za ratne zločine počinjene u kampanji progona bošnjačkog i drugog nehrvatskog stanovništva s područja HR Herceg Bosne tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba 1993./94. godine.
Ratko Pejanović je mostarski Srbin koji je u razdoblju od 1991. do 1993. bio zapovjednik mostarskog dobrovoljnog vatrogasnog društva i zapovjednik jedinice civilne zaštite, koji je cijelo vrijeme sukoba proveo u Mostaru i o tome prikupio mnogo dokumenata koje je objavio u knjizi "Plameni jezici nad Mostarom" 1997. godine.
U iskazu je Pejanović rekao kako je u srpnju 1992. smijenjen s položaja zapovjednika vatrogasnih jedinica bez ikakvog obrazloženja.
"Jedini razlog za moju smjenu bila je moja nacionalnost, činjenica da sam Srbin, jer je u to vrijeme u Mostaru bilo mijenjano sve što nije imalo hrvatski li bošnjački predznak", rekao je Pejanović. Nakon smjene nastavio je raditi kao običan vatrogasac.
Prema njegovim riječima, 23. siječnja 1993. odlukom predsjednika HVO-a Jadrana Topića sva oprema DVD-a morala se prepustiti profesionalnoj vatrogasnoj satniji iz zapadnog dijela grada, a jedinica je raspuštena.
Pripadnici te vatrogasne jedinice suglasili su se da tu odluku neće provesti, jer bi svi, njih 30-ak, ostali na vjetrometini, a nisu željeli ni predati vozila i opremu, u čijoj su nabavi tijekom godina i sami financijski uvelike sudjelovali.
"3. svibnja je stigla službena odluka, koju je potpisao predstojnik službe civilne zaštite Josip Škutor, da se vatrogasno društvo briše iz sastava civilne zaštite", rekao je Pejanović, dodavši da se odluka da ne poslušaju odluku o raspuštanju pokazala ispravnom jer su 9. svibnja 1993. počeli snažni sukobi HVO-a i Armije BiH.
Uskoro je istočnom dijelu grada bio dokinut dovod vode, a samo zahvaljujući neispravnosti glavnih ventila, na tri je mjesta u tom dijelu grada ipak dolazilo nešto vode kojom su se koristili građani i vatrogasci.
"Da smo proveli odluku, stanovništvo s istočne obale nakon 9. svibnja moralo bi kantama ići po vodu za svakodnevnu uporabu, a požare ne bi nitko gasio. To smo mi, zahvaljujući opremi koju nismo predali, ipak donekle uspjeli ublažiti", rekao je Pejanović.
Točno godinu dana poslije smjene, u srpnju 1993., s uspostavom civilne vlasti u istočnom Mostaru, Pejanović je vraćen na položaj zapovjednika vatrogasne jedinice u kojoj su, osim njega, svi ostali bili pripadnici bošnjačkog naroda.
Pejanović je govorio i o oštećivanjima pravoslavnih crkava i džamija u istočnom dijelu grada u ratnim djelovanjima, a na upit zna li tko ih je počinio, odgovorio je da je topništvom mogao ravnati blo tko, ali da su svi objekti oštećeni sa strane prema Neretvi, iz pravca zapadnog dijela grada.
"Da znam pouzdano, rekao bih to bez ustručavanja, ali ne znam. U to vrijeme se pričalo da su to učinile snage HOS-a, a poslije mi je jedan čovjek rekao da ima snimku miniranja Saborne (pravoslavne) crkve i iz razgovora je dao naslutiti da su to mogle biti snage HVO-a, potpomognute elementima Hrvatske vojske. Međutim, koliko je u tome istine, ne znam", rekao je Pejanović.