Praljak, ratni zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), jedini je od šestorice optuženih i njihovih branitelja koji je iskoristio mogućnost da se na početku suđenja obrati vijeću, dok će ostali to učiniti na početku dokaznog postupka obrane.
U četverosatnoj multimedijskoj prezentaciji, u kojoj je njegovo izlaganje praćeno zemljopisnim kartama, tablicama i video snimkama, Praljak je opisao povijest Hrvata od 11. do 20. stoljeća, trpljenje pod stranim osvajačima, težnje za vlastitom državom, raspad Jugoslavije 1990., srpsku agresiju na Hrvatsku i BiH, i posebno genezu i posljedice hrvatsko-bošnjačkog sukoba u BiH.
Vrlo opsežan materijal, kojim je sucima i svim sudionicima procesa približio povijesni kontekst događaja iz optužnice, Praljak je iznio koherentno i uvjerljivo. Prikazao je rat iz suprotne perspektive od tužiteljeve, nižući dokaze o muslimanskim zločinima nad Hrvatima, uključujući i propagandni film o mudžahedinima iz 1993., na kojem oni ubijaju zarobljene i ranjene pripadnike HVO-a, što podsjeća na poznatu snimku srpske postrojbe ''Škorpiona''.
''Nikome ne pada na pamet zlo opravdavati zlom, ali je prirodni zakon da zlo rađa zlo'', rekao je nakon šokantnih prizora filma.
Hrvati ''nisu proizvodili zlo, već su se hrvali s njim'', kazao je i naglasio kako će dokazati da je ono što su činili bilo na tom tragu.
''Rat nije početak zla nego završetak već odigrane tragedije'', kazao je Praljak, podsjetivši da je u povijesti bilo 10.000 ratova. Za optužnicu je kazao kako je puna interpretacija, redukcija i istrgnutih citata, te da podsjeća na ''igru milijun razbijenih zrcala'', dok sucima treba istina za donošenje pravične odluke.
Dajući primjer za interpretaciju činjenica, kazao je kako je u formalno-pravnom smislu ''BiH kao država bila agresor na Hrvatsku'' zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom, jer je s njezinog teritorija RH napadana tijekom cijelog rata. Posebno je istaknuo stradanje Slavonskog Broda 1991./92. u kojem su granate iz BiH ubile 185 civila, među kojima 27 djece.
Kazao je kako je hrvatsko-bošnjački sukob počeo napadom Armije BiH na HVO, iako je svu vojnu pomoć i opremu primala preko Hrvatske, a bošnjačke izbjeglice iz BiH primane su u Hrvatskoj i na teritoriju Herceg Bosne. Naglasio je kako su se Hrvati imali pravo samoorganizirati u BiH, posebno nakon što je bošnjački čelnik Alija Izetbegović za agresiju na RH rekao ''to nije naš rat''.
Praljak je kazao kako je rat na prostorima bivše Jugoslavije počeo još 1918. kao rat niskog intenziteta, u kojem su Hrvati bili izloženi državnom teroru i represiji. Za Banovinu Hrvatsku, Praljak je rekao da je u optužnici predstavljena kao ''misaoni razlog'' svega što je učinjeno u ratu, a radilo se o ''krakotrajnom rješenju'' iz 1939.
Opisujući kako su ''Hrvati 900 godina trpjeli pod stranim osvajačima'', Praljak je kazao kako je mržnja prema osvajačima nestajala kada bi prestalo ugnjetavanje, te da se nacionalizam ''Hrvatima javljao samo iz straha od nestanka opstojnosti'', dok im je jugoslavenskom propagandom pripisivan kao genetski kod.
Osudio je ''teške zločine'' koje je počinio režim NDH, rekavši kako je ''danas u Hrvatskoj izrazito mali broj onih koji se ne srame tog dijela povijesti''. Naglasio je kako su se Hrvati tada u velikom broju, među prvima u Europi, uključili u antifašističku borbu.
SFRJ je opisao kao surovu dikataturu, ističući kako je iz nje protjerano više od pola milijuna pripadnika njemačke, talijanske i poljske manjine, a da je Tito bio jedan od najgorih diktatora.
Iako Praljkova prezentacija nema dokazne snage, kao ni uvodna riječ tužitelja, važna je s aspekta ostavljanja dojma na suce koji će voditi proces.
Suđenje s nastavlja u utorak izvođenjem prvog svjedoka optužbe. Prema najavama to će biti povjesničar Robert Donia, vještak Tužiteljstva ICTY-a.
Šestorica bivših političkih i vojnih čelnika Herceg Bosne - bivši premijer HR HB Jadranko Prlić, ministar obrane Bruno Stojić, zapovjednik vojne policije HVO-a Valentin Čorić, šef zatvorske uprave HVO-a Berislav Pušić, te zapovjednici HVO-a Praljak i Milivoj Petković - optuženi su u 26 točaka za zločine protiv čovječnosti, kršenje ratnog prava i običaja i teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949.