"Hrvati, jučer sam se osobno uvjerio u vašu hrabrost. Stekli ste slavu i neumrlu čast", rekao je car Napoleon hrvatskim vojnicima nakon bitaka u Rusiji 1812.
O tom događaju piše najnoviji broj "Hrvatskog vojnika", glasila Ministarstva obrane Republike Hrvatske.
Naime, za francuskog zaposjednuća hrvatskih krajeva (1805. -1813.) nešto više od 10 posto domaćeg stanovništva našlo se u francuskoj vojsci. U ožujku 1813. u Karlovcu je osnovana prva hrvatska konjanička pukovnija (Le I.- e regiment de hussards croates), sastavljena od šest satnija, a zapovjednik je bio francuski pukovnik Bernard Plues. Nekoliko mjeseci poslije guverner Ilirskih provincija postao je Junat Knaz, a zamijenio ga je Fauche, prenosi "Hrvatski vojnik".
Za napoleonskih ratova 1797. nepovratno je nestala i Mletačka Republika, a njezini posjedi na istočnoj jadranskoj obali došli su pod austrijsku vlast pa su se tako pod istom vlašću našle i Hrvatska i Slavonija i Dalmacija. No u početku XIX. stoljeća Austriji su mnoga područja preoteli Francuzi. Njihova tvorevina pod nazivom Ilirske provincije održala se sve do 1813.
Fancuski vojskovođa maršal August Louis Viesse de Marmont, koji još i danas ima svoju ulicu u Splitu, bio je glavni ilirski guverner. U svojim uspomenama navodi kako je Napoleon za Hrvate ustvrdio: "Ja nisam nikada imao hrabrijih i boljih vojnika." Kad se Napoleon povlačio iz Rusije, obje su pukovnije izgubile po dvije trećine svojih ljudi.
Marmont je ustrojio i zbor, sedam satnija seržanata i husarsku (konjaničku) pukovniju. Svojski se trudio da u Ilirskim provincijama uspostavi red i mir, osobito se brinuo za šume, a u Karlovcu je otvorio vojnu školu. Pobrinuo se da dvjestotinjak hrvatskih mladića - sinova hrvatskih časnika i dočasnika - pošalje u francuske vojne škole. Pet godina nakon zauzeća Dalmacije s odredom od tisuću Ličana iznenada je napao Bosnu kako bi kaznio Turke, a odmah zatim je ustrojio šest hrvatskih pukovnija (regiments de chasseurs d'Illyrie). Njihovi su pripadnici nosili posebno skrojene odore plave boje, upotpunjene bijelim prslucima, a na glavama visoke čake (austrougarska svečana kapa sa štitom u konjanika i topnika) sa sjajnim pucetima - nalik onima što su nosili pripadnici francuskog pješaštva, stoji u tekstu "Hrvatskog vojnika".
Tekst donosi i priču o hrvatskom zapovjedniku Šljivariću de Heldenburgu, jednom od zapovjednika hrvatskih postrojba koji je u francuskoj vojsci postigao i čin podmaršala.
U travnju 1814., kad se Napoleon u Fontaineblauu odrekao prijestolja i ubrzo bio odveden na Elbu, hrvatske su se zemlje ponovno našle pod Austrijom, pa su krajiške čete bile preustrojene. Dio časnika koji su služili pod Francuzima bio je otpušten s otpremninom u visini jednogodišnje plaće, a drugi se dio našao u službi u austrijskoj vojsci. General Šljivarić, kojem Austrijanci nisu željeli dati generalski čin, ostao je u francuskoj vojsci, postao podmaršal i zapovjednik tvrđave Antibes. Tamo je umro i pokopan.
Potkraj ljeta 1813. austrijske su carske postrojbe ušle u Ljubljanu, Senj je potpao pod vojnu granicu, a odred od 1300 Ličana pod hrvatskim se časnicima iz tvrđave Glogau u Hrvatsku vratio godinu dana poslije. Odmah nakon toga iz južne Francuske se u Hrvatsku vratila i jedna hrvatska konjanička pukovnija, navodi "Hrvatski vojnik".