Suđenje je započelo čitanjem optužnice u kojoj se Pratesu predbacuje da je 1983. časniku tadašnje jugoslavenske Službe državne sigurnosti (SDS) Josipu Perkoviću, prilikom susreta u Bruxellesu ili u Luxembourgu, "neposredno prije ubojstva" predao ključeve svoje garaže, koju je Đureković povremeno koristio kao tiskaru. Perković je, kako se dalje navodi u optužnici, ključeve predao za sada nepoznatim osobama, koje su Đurekovića 28. lipnja 1983. dočekale u spomenutoj garaži te su ga usmrtile hicima iz vatrenog oružja i udarcima u glavu.
Prates je, prema optužnici, Đurekovića namamio u garažu pod izlikom dogovora oko tiskanja jednog Đurekovićeva članka u hrvatskom emigrantskom listu, u kojem je Prates bio urednik, čime je, kako zaključuje optužnica, svjesno pomogao u umorstvu i to iz političkog razloga, što je posebice težak slučaj.
Rasprava je nakon kraće pauze na zahtjev obrane nastavljena iskazom optuženog.
Krunoslav Prates, rođen 1949. u Vinkovcima, izjavio je da nakon sudjelovanja u 'hrvatskom proljeću' 1971. bio prisiljen prekinuti studij prava u Zagrebu i napustiti Hrvatsku, nakon čega odlazi u tadašnji Zapadni Berlin, gdje je uspostavio kontakt s predsjednikom Hrvatskog narodnog odbora (HNO) Brankom Jelićem. Nakon smrti Jelića kojeg je, kako je naveo optuženi, po nekim informacijama usmrtila američka obavještajna služba zbog toga jer se, nakon što su mu Amerikanci odbili pomoć za rješavanje "hrvatske stvari", obratio SSSR-u, Prates odlazi u Muenchen, gdje unutar HNO-a, sada pod vodstvom Ivana Jelića, Brankova brata, preuzima dužnost glavnog tajnika i urednika glasila udruge.
Kontakt s tadašnjim časnikom SDS-a Josipom Perkovićem Prates je ostvario 1975. i ta je suradnja trajala do 1988. godine. Prates je u svom očitovanju u svezi s optužnicom izjavio da je kontaktirao s SDS-om kako bi pomogao radu HNO-a.
"Mislio sam da, ako Perkoviću pokažem što mi zaista radimo i da nismo teroristi, da će to pomoći našoj stvari, da će nas pustiti na miru", izjavio je Prates te je dodao da je HNO u to vrijeme bio pun kriminalaca i doušnika, zbog čega su Nijemci htjeli zabraniti njezin rad te da je suradnjom s Perkovićem htio raščistiti sa situacijom.
Kasnije tijekom rasprave Prates je izjavio da je od jugoslavenskih vlasti za suradnju godišnje primao 3.000 njemačkih maraka.
U svezi s Đurekovićem, Prates je izjavio da je on početkom 80-ih došao u Muenchen, ali da ga HNO nije dobro poznavao, no da su mu ipak pomogli pri tiskanju njegovih knjiga.
Optuženi je opovrgao navode iz optužnice po kojima je on Perkoviću pribavio ključeve tiskare te ustvrdio da je brava na tiskari u kojoj je umoren Đureković bila promijenjena te da su ključeve posjedovali samo on - Prates i Đureković.
"Nisam mislio da je Đureković do te mjere zanimljiv jugoslavenskim tajnim službama da bi ga ubili, mislio sam da Đureković pretjeruje i da uveličava svoju važnost. On nama Hrvatima u egzilu nije predstavljao toliku težinu", zaključio je Prates.
Kako je nadalje izjavio tijekom očitovanja, Prates je nekoliko dana nakon ubojstva Đurekovića, prilikom redovitog godišnjeg susreta na Mallorci, Perkovića pozvao na red te izrazio bojazan da bi se njega - Pratesa, moglo dovesti u vezu sa zločinom, na što mu je Perković obećao da će "za njega sve biti u redu".
Rasprava se pred 6. Senatom Višeg zemaljskog suda u Muenchenu, kojim predsjeda sudac Bernd von Heintschel-Heinegg, nastavlja u četvrtak. Za proces je predviđeno 20 dana, a presuda bi trebala biti donesena krajem svibnja.