"Od stvaranja hrvatske države suočeni smo s potrebom osude dvaju najvećih zala u ljudskoj povijesti i našim životima - nacizmu i komunizmu koji su iza sebe ostavili neviđene ljudske patnje, logore, deportacije, mučilišta i ubijanja", rekao je predsjednik HDPZ-a Alfred Obranić.
U Hrvatskoj je problem što zbog male vremenske distance mnogi živući korisnici i poklonici komunističke nomenklature ne dozvoljavaju izjednačavanje komunizma i nacifašizma, tvrdeći da je nacizam u svojoj biti zločinačka ideologija, što je sasvim točno, ali da komunizam to nije, ocijenio je Obranić.
"Baš radi toga što je promicao opće ljudske vrijednosti i obećavao njihovo ostvarenje u stvarnom životu, a u provedbi činio sasvim nešto drugo, komunizam je perverzniji i možda više patološki od svog pobratima nacizma - što je na koncu potvrdio i brojem žrtava. Za razliku od nacizma koji je svoj zločinački projekt ostvario u ratu i većinom nad drugim narodima, komunizam je svoj zločin ostvario u miru i prvenstveno nad vlastitim narodom", naveo je Obranić.
Ustvrdio je da je hrvatski narod doživio najveće stradavanje nakon Drugog svjetskog rata, u doba mira kada je 100.000 ljudi smrtno stradalo bez suda i suđenja, a 100.000 ih je upućeno na izdržavanje kazne.
Dopredsjednik HDPZ-a i predsjednik Međunarodne udruge političkih zatvorenika Jure Knezović rekao je da "niti jedan narod nije tako bezobziran prema svojim žrtvama kao što su Hrvati", pa dok druge države odaju priznanje svojim žrtvama komunizma, Hrvatski sabor nije prihvatio osnivanje muzeja i ustanove za ocjenjivanje komunističkih zločina.
Rekao je i kako hrvatski predsjednik Stjepan Mesić za savjetnika ima Budimira Lončara, čovjeka koji je bio veleposlanik bivše SFRJ u Njemačkoj u vrijeme kada je izvršena likvidacija hrvatskih emigranata. Također mu je "savjetnik i Saša Perković, sin Josipa Perkovića, kojega njemačke vlasti optužuju za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, a odgovoran je i za druga ubojstva hrvatskih emigranata", naveo je Knezović.