U srijedu navečer 77-godišnji Sharon pretrpio je težak moždani udar uoči odlaska na manji zahvat kojom mu je trebala biti uklonjena srčana mana te je hitno operiran u jeruzalemskoj bolnici.
Bilo da pobijedi ili izgubi u svojoj životnoj borbi, Sharonov odlazak s političke scene bit će neizbježan, baš kao i posljedice po Izrael, bliskoistočnu zemlju koju je preobražavao snagom svojih odluka, smatraju analitičari.
Komentatori podsjećaju da je povijesni palestinski vođa Jaser Arafat, Sharonov vječni neprijatelj, bio dvije godine mlađi kada je umro u studenome 2004.
Od prvog izraelskog premijera i utemeljitelja Davida Ben-Guriona Izrael nije vidio političke figure koja bi tako snažno dominirala državom kao 77-godišnji Sharon, ocjenjuje profesor političkih znanosti na sveučilištu Bar-Ilan Shmuel Sandler. "U trenutku kada on ode, sve će se promijeniti", kaže Sandler.
Bivši general, kojega su njegovi sunarodnjaci smatrali nepobjedivim, bio je premijer od 2001. i vodio svoju zemlju kroz pet godina dugu palestinsku pobunu i zatim vrlo nepopularno povlačenje izraelskih doseljenika s dijela okupiranih palestinskih područja 2005.
Povijesnim povlačenjem s biblijske zemlje priskrbio si je snažan otpor u vlastitoj stranci (Likud, desnica) koju potom napušta i osniva Kadimu, čini se uspješno, jer su nedavne ankete pokazale da bi, unatoč lakšem moždanom udaru što ga je pretrpio u prosincu, mogao računati na pobjedu na izborima u ožujku.
Protekle su godine bile bremenite teškoćama, ističu komentatori i drže da su problemi ubrali svoj danak. Jer bivši general i junak Jomkipurskog rata, koji je kao ministar poljoprivrede prije 20 godina bio arhitekt židovskog naseljavanja Zapadne obale, iznenada je odlučio evakuirati izraelska naselja kako bi Palestincima oslobodio prostor za buduću palestinsku državu.
Ne tako davno takvo što bilo bi nezamislivo, no Sharon je bio nepredvidiv i uspješan, kako u ratu tako i u miru.
Rođen kao Ariel Scheinermann 1928. u Palestini, tada pod britanskim mandatom, vojnu karijeru počinje kad mu je bilo 17 godina i zarana stječe imidž borca koji ne mari mnogo za metode.
Tijekom Jomkipurskog rata u listopadu 1973., donio je odluku koja je promijenila tijek borbe - s izraelskom vojskom prešao je Sueski kanal.
Iako su mu se dugo divili zbog te hrabrosti, Izraelci su također i sumnjali zbog njegove reputacije "usijane glave". Ta se sumnja uskoro pokazala opravdanom jer je Sharon 1982., kao ministar obrane osmislio plan za napad na Libanon.
Tijekom izraelske okupacije južnog Libanona, izraelski saveznici, kršćanska milicija, upali su u izbjegličke logore Sabra i Šatila i masakrirali stotine palestinskih izbjeglica. Službena izraelska istraga pokazala je Sharonovu "neizravnu odgovornost" i morao je podnijeti ostavku.
Čovjek za pobjede znao je pak svoj imidž ratnika u sljedećim godinama vješto zamijeniti slikom djeda, odnosno oca nacije, koji će, zahvaljujući svojim godinama i iskustvu, znati riješiti pitanje druge palestinske intifade.
Tomu je svakako pridonijela bezuvjetna potpora američkog predsjednika Georgea W. Busha, koji je jednom prilikom Sharona nazvao "čovjekom mira" ali mu uputio, za Sjedinjene Države doista rijetke, kritike zbog gradnje sigurnosnog zida na Zapadnoj obali kojim Izrael, službeno, želi spriječiti napade palestinskih samoubojica.