U zbirci je objavljeno oko 15 tisuća poslovica, rukopisnu građu za knjigu priredio je Stipe Botica, stručnjak za usmenu hrvatsku književnost, a čuvao ju je unuk Bartula Matijace, rekao je predstavnik nakladnika Josip Pavičić.
Dio poslovica iz Matijacine impozantne zbirke poznat je i iz drugih izvora građe o poslovicama, a dio se zapisanih poslovica javlja u inačicama, rekao je Pavičić. Kad se odbiju već poznati primjeri i inačice, ostaje oko osam tisuća sažetih, duhovitih i slikovitih mudrosti koje se nigdje nisu mogle pročitati i koje će biti zanimljive čitateljstvu i današnjim istraživačima poslužiti kao dragocjeno gradivo, istaknuo je Pavičić.
Bartul Matijaca bio je pučki učitelj, a službovao je u rodnom Kaštel Lukšiću, Trogiru, Pagu, Račišću, Trpnju i Orebiću. Poslovice i srodne izraze skupljao je sav život i zapisivao ih abecednim redom u četiri zamašna sveska. Iako nije navodio gdje je pronašao poslovice, na osnovi jezičnih osobina i drugih značajka zapisane građe može se zaključiti da ih je čuo u krajevima gdje je službovao, a dio potječe iz pisanih izvora, ustvrdio je Pavičić.
Stipe Botica s Odsjeka za kroatistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta izrazio je zadovoljstvo tiskanjem toga vrijedna izdanja, rekavši kako poslovice spadaju u prvi red duhovnih plodova nekoga naroda.
Govoreći o povijesti poslovica u hrvatskoj književnosti, Botica je napomenuo da je u nas vrlo rano bila poznata starozavjetna knjiga poslovica te Salamunova i Sirahova knjiga poslovica koje su, po njegovim riječima, zauzele istaknuto mjesto u hrvatskoj duhovnosti. Po poslovicama hrvatski narod pripada redu kulturnih naroda, drži Botica.
O sudbini rukopisa Matijacine ostavštine govorio je njegov unuk Bartul Matijaca, čijom je zaslugom rukopis sačuvan i uobličen u knjigu.