O četvrtom romanu iz pera pjesnikinje, književnice i urednice Milane Vuković-Runjić govorili su književnici Julijana Matanović i Zdravko Zima, dok su roman urednika u Nakladi Ljevak Kristijana Vujičića predstavili književnici Helena Sablić Tomić i Roman Simić-Bodrožić.
Tako je za Zdravka Zimu knjiga "Ulica nevjernih žena" zapravo "ljubić" s elementima fantastike i svojevrstan hommage Stenjevcu, kvartu autoričina djetinjstva i mladosti.
To je, rekao je Zima, i feministički roman po tomu što su mu junakinje žene, dok nas pak lik patuljka Roberta, koji priči daje ljubavnički supstrat, uvodi u sferu fantastike.
Umjesto uobičajenoga govora o knjizi, Julijana Matanović pročitala je svoju priču inspiriranu Dunjom, glavnom junakinjom romana "Ulica nevjernih žena". Na taj se način, kako je rekla, željela ograditi od objektivnosti i na subjektivan način izraziti osobnu naklonost i poštovanje prema književnici Milani Vuković-Runjić.
Za samu autoricu, roman je dugačka elegija za djetinjstvom punim zelenoga, koje danas nestaje. Odnosno, kako je dodala citirajući Borgesa, jedini pravi rajevi su oni koji sui izgubljeni.
Roman Simić Bodrožić rekao je pak da je roman Kristijana Vujičića knjiga koja se može čitati na više načina - kao ogled o zlu te tekst koji trivijalizira sadržaj od kojega živi glavni junak.
Naime, Gospodin Bezimeni je intelektualna kurva koja prodaje svoj um za usputne književno-filozofske razgovore na večerama zagrebačkih elitnih krugova.
Tužna priča o njegovu djetinjstvu - odrastao je u domu - postaje, rekao je Simić Bodrožić, pripovijest o strašnoj samoći i ne-ljubavi (budući da je cilj glavnoga junaka da se potpuno oslobodi, a za to smatra da se prije svega treba osloboditi ljubavi) gotovo metafora svijeta u kojemu živimo.
Helena Sablić Tomić istaknula je da je Vujičićev roman "zagledavanje u intimu stvarno odbačenoga čovjeka," odnosno, da je autor potpuno "rastvorio" glavnoga junaka, a kroz njegov lik rastvorio i granice destruktivnosti.
Autor Kristijan Vujičić objasnio je da je napisao roman o suvremenom otuđenom čovjeku pitajući se imaju li ljudi zbog težine i nesreće u vlastitom životu pravo otići u smjeru zla.
Jer, rekao je, i Gospodin Bezimeni u jednome trenutku kaže da je njegov najveći zločin taj što nije dopustio da ga netko voli i da nekoga zavoli u strahu da bi mogao previše izgubiti.