"Bošković je jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika", ustvrdio je Dadić, dodavši kako njegov ugled daleko prelazi naše granice te se svrstava u svjetsku znanstvenu baštinu.
"Svoju teoriju Bošković je temeljio na ideji tzv. neprekinutih promjena", podsjetio je, rekavši kako je pitanje slučajnoga sudara sila u prirodi otvorilo temelj za njegovu spoznaju o strukturi tvari i funkcioniranju svemira.
Bošković je tvrdio kako ni u sudaru ne dolazi do skoka sile, nego, kako je rekao Dadić, dolazi do promjene u kojoj se privlačna sila pretvara u odbojnu. Tako je u znanost uveo pojam sile među česticama na malim udaljenostima, dometnuo je.
Promjena privlačne u odbojnu silu i obratno nazvana je Boškovićevom krivuljom, podsjetio je, dodavši kako je Bošković smatrao da je to jedini zakon po kojem se može objasniti djelovanje prirode.
Dadić je istaknuo kako se Boškovićevo učenje najprije proširilo, zahvaljujući bečkim isusovcima, na području Habsburške Monarhije.
Boškovićev pogled na čestice, koje su po njegovoj teoriji neprotežne, imao je znatan utjecaj na engleske i škotske fizičare, kazao je, podsjetivši kako je Faraday iz tog izvukao pojam polja koje je i danas živo u znanosti.
"Na Boškovićevu su se teoriju izravno pozivali fizičari kao što je Maxwell, lord Calvin i John Joseph Thompson te su na taj način i danas žive Boškovićeve ideje u modernoj fizici", ustvrdio je Dadić.
Boškovićeva "Teorija prirodne filozofije" objavljena je u Beču 1758. i 1759. a prošireno izdanje 1761. u Veneciji. Ruđer Josip Bošković rođen je 1711. u Dubrovniku, a umro 1787. u Milanu. Bio je pripadnik isusovačkog reda, a bavio se matematikom, astronomijom, geodezijom, optikom i teorijom atoma.