Temu povratka predsjednik Mesić ocijenio je vitalnom za Hrvatsku i njezine interese napomenuvši kako omogućavanje povratka izbjeglica srpske nacionalnosti nije nikad milodar ili gesta velikodušnosti.
"Upravo suprotno - stvaranje uvjeta za povratak svih, pa naravno i Srba, je hrvatski nacionalni interes u pravom smislu te riječi", rekao je Mesić nazočnima na predstavljanju.
To je i moralna obveza Hrvatske jer velika većina izbjeglih Srba - prema njegovim riječima - nije činila zločine već su i sami bili žrtve Miloševićeve velikosrpske ideje.
"Puno je toga do danas učinjeno i s puno toga imamo razloga biti zadovoljni", rekao je Mesić, spomenuvši obnovu kuća koja je pri samom kraju, izdavanje dokumenata koje teče bez problema te pitanje sigurnosti koja ne predstavlja značajniju prepreku povratku. No, još je puno posla pred Hrvatskom jer povratak mora imati smisao i značenje i biti održiv i kvalitetan", ustvrdio je predsjednik istaknuvši kao posebnu zabrinjavajuću činjenica da manje od polovice izbjeglih koji su registrirani kao povratnici stalno prebiva u Hrvatskoj.
Ponovio je kako nema održivog povratka bez gospodarskog razvoja, istaknuo potrebu strateškog i sustavnog ulaganja u područja povratka kako bi se stimulirala proizvodnja i zapošljavanje kao i nužnost stvaranja temeljne infrastrukture poput elektrifikacije i cestogradnje, čemu se "ne smije pristupati stihijski".
"Ljudima za život nisu dovoljne kuće u kojima će živjeti. Oni za život moraju zarađivati, moraju raditi i tek će se tako istinski integrirati", kazao je predsjednik, dodavši kako ipak ne treba imati iluzije da će se svi oni koji su otišli doista i htjeti vratiti, sve i ako za to i postoje uvjeti.
Istraživanje "Održivost manjinskog povratka u Hrvatskoj" za UNHCR su proveli Milan Mesić i Dragan Bagić od sredine 2006. godine na uzorku od 450 osoba. Ciljevi istraživanja bili su utvrditi postotak registriranih srpskih povratnika koji trajno žive u mjestima povratka i utvrditi indikatore održivosti povratka. Predstavljajući istraživanje, Milan Mesić rekao je kako je nužno novo shvaćanje povratka kojeg tumači kao dugotrajan, višefazan i reverzibilan proces, za razliku od tradicionalnog shvaćanja u kojem se povratnikom jednom zauvijek shvaćala osoba koja se vratila iz izbjeglištva, neovisno o tome je li se, i koliko zadržala na mjestu povratka.
Istraživanje se odnosilo na oko 120 tisuća registriranih povratnika, a njegovi su rezultati pokazali da stvarni povratnici čine oko 43 posto ukupno registriranih.
Oko 40 posto registriranih povratnika ostalo je živjeti izvan granica Hrvatske, većinom u Srbiji, oko 6 posto nije se u potpunosti vratilo, ali povremeno borave u Hrvatskoj dok ih je 11 posto u međuvremenu umrlo.
Navodeći čimbenike održivosti povratka, Milan Mesić rekao je, među ostalim, kako se svaki drugi povratnik osjeća potpuno ili uglavnom sigurnim, većina ih nalazi razloge za zabrinutost, a 11 posto otvoreno izjavljuje da se ne osjeća sigurno u Hrvatskoj.
Bolje ili puno bolje nakon povratka živi 73 posto ispitanih dok 8 posto smatra da im je lošije nego u izbjeglištvu.
Starosna struktura pokazuje da je više od trećine povratnika starija od 65 godina, da djeca i mladi ispod 19 godina čine 12 posto populacije, dok tzv. "nuklearne" obitelji - roditelji s djecom - čine 15 posto pri čemu su "djeca" prosječno stara 24 godine.
Svaki drugi povratnik je umirovljen, a svaki treći nezaposlen.
U zaključcima istraživanja autori navode kako vjerojatno najučinkovitiji i najmanje sporan način održivog povratka, u kojem bi broj trajnih povratnika rastao, vide u razvojnim projektima za povratnička područja koji bi mobilizirali radne i poduzetničke potencijale ne samo manjinskih povratnika nego i većinskog stanovništva.