Dok je prije pola stoljeća izdvajanje za zdravstvo iznosilo po nekoliko postotaka BDP-a, danas se glavnina industrijski razvijenih i bogatih zemalja boji da im zdravstveni izdaci ne pređu 10 posto BDP-a, stoji u stručnom osvrtu u Liječničkim novinama.
Tom trendu doprinosi sve softiciranija, pa prema tome i skuplja medicinska tehnologija, ali i demografska tranzicija u smjeru starenja stanovništva, te sve više rangiranje zdravlja na ljestvici ljudskih vrednota.
Iako se rast zdravstvene potrošnje javno ne osuđuje, vlasti u svim zemljama traže načine da se on svede u koliko-toliko razumnije okvire, jer pretjerivanje ne donosi samo ekonomski neželjene posljedice već i velike organizacijske tegobe.
Naime, zdravstveni sustavi kao ponuđači usluga ne mogu zadovoljiti sve veće zahtjeve pa se moraju uvoditi dodatni prihodi, kao što su participacije, koje nisu samo izvor novih sredstava nego i instrument zdravstvene politike.
Oslobađanje od participacije, primjerice za primarnu zdravstvenu zaštitu, pokazuje intenciju da se usluge tog dijela zdravstva neometano koriste, dok se participacija rado uvodi za specijalističko-konzilijarne preglede te, napose, za lijekove, jer se po procjeni zdravstvene politike u većini zemalja svijeta upravo na tim stavkama najčešće pretjeruje.
Koriste se i drugi načini za racionalizaciju troškova, kao što je jačanje primarne zdravstvene zaštite koja bi trebala rješavati 80 posto svih zdravstvenih problema, ili forsiranje tzv. samozaštite, po kojoj je svaki čovjek prvenstveno sebi odgovoran za zdravlje pa mora preuzeti i odgovornost za način svojeg življenja.
Istraživanje koje je provela britanska organizacija Opservatory u osam razvijenih zemalja pokazalo je kako je većina njih uvela sustav "vratara" (gate-keeper), misleći pod time na liječnika primarne zdravstvene zaštite koji, osim u vrlo hitnim slučajevima, odlučuje o potrebi specijalističke konzultacije.
Francuska i Njemačka donedavno su omogućavale izravan pristup specijaliziranoj zdravstvenoj zaštiti, no po novom i one uvode sustav "vratara". Osim toga, taj se sustav nastoji afirmirati putem ekonomskih mjera, pa se u nekim zemljama, poput Danske, može ići izravno liječniku specijalistu, ali se za to plaća visoka doplata.
U nekim je pak zemljama, poput Njemačke, uvedena ustanova nazvana "Medical Care Centers" (Centar za medicinsku skrb), koja uvelike liči našim domovima zdravlja, a u njoj rade liječnici obiteljske medicine, medicinske sestre, farmaceuti, psihoterapeuti i neki drugi specijalisti.
Participacija za sekundarnu i tercijarnu zdravstvenu zaštitu u nekim zemljama predstavlja "ozbiljan iznos", pa tako u Francuskoj prosječno 10,2 posto svih zdravstvenih troškova odlazi na participaciju, a u Velikoj Britaniji se udio dopunskog privatnog osiguranja i doplate procjenjuje na 16,6 posto svih rashoda za zdravstvenu zaštitu.
Zbog značajnog porasta zahtjeva za dijagnostičkim i intervencijskim postupcima svuda u svijetu uvode se liste čekanja, osim u hitnim slučajevima.
Čekanje na specijalističke preglede u Australiji prosječno traje 28 dana, a u Danskoj dva tjedna za dijagnozu, dva za tretman i intervencije, te još dva za naknadnu kontrolu, s time da čekanje nikako ne bi trebalo biti duže od dva mjeseca. Sve ispitane zemlje kreću se u takvom ili sličnom rasponu.