Izraelski povjesničar Michael Oren, koji ima i američko državljanstvo te predaje na sveučilištima Harvard i Yale, proučio je više od dva stoljeća duge američko-arapske odnose. On kaže kako su utemeljitelji SAD bili gotovo opsjednuti Bliskim istokom, prvenstveno zbog svoje kršćanske vjere, prenosi u svom ogledu o knjizi VOA.
"Mislim da je nemoguće shvatiti današnji američki angažman u Iraku ako se ne pođe u ranu američku povijest, u 18. stoljeće. Sjedinjene Države su se od početka, na ovaj ili onaj način, na Bliskom istoku služile svojom moći. Primjerice, u drugoj polovici 18. stoljeća, dobar dio američke trgovine sa svijetom bio je vezan uz Bliski istok, i ta je roba bila česta meta pirata - protiv kojih su u niz navrata intervenirali američka mornarica i marinci".
Tako je došlo i do pogibija prvih američkih vojnika u nekoj stranoj misiji - 1805. godine u obračunu protiv arapskih pirata kod Tripolija. Kasnije, u 19. stoljeću Amerika je na Bliskom istoku bila najangažiranija putem svojih misionara koji su u arapskim zemljama izgradili prve suvremene bolnice i sveučilišta, primjerice i danas poznata Američka sveučilišta u Kairu i Bejrutu. Michael Oren kaže da 1917. godine, kada je Amerika ušla u Prvi svjetski rat, predsjednik Woodrow Wilson nije želio objaviti rat Otomanskom carstvu upravo zbog toga što ga je brinula sudbina tisuća američkih misionara na Bliskom istoku.
Još jedna od poveznica Amerike s Bliskim istokom je i američka podrška povratku židovskog naroda u svoju drevnu postojbinu, za što su se još zalagali i puritanski naseljenici u Novoj Engleskoj, prije uspostave Sjedinjenih Država.
Kada je 1948. godine predsjednik Harry Truman priznao Izrael, učinio je to sa snažnim osjećajem za povijesnu sudbinu. Sjedinjene Države su to učinile bez obzira na činjenicu što su ih Arapi upozoravali da neće priznati židovsku državu. Od 1948. godine, Amerika se angažirala u nizu bliskoistočnih mirovnih inicijativa. "Samo je nekoliko američkih vlada bilo uspješno. Uspješna je bila mirovna inicijativa predsjednika Jimmyja Cartera, koja je okrunjena sporazumima iz Camp Davida. Ti su sporazumi pokazali kako je najvažnije da i na izraelskoj i na arapskoj strani postoje snažne osobe, potpuno posvećene mirovnom procesu".
Američki angažman na Bliskom istoku ne može se analizirati ako se u obzir ne uzme i činjenica da je to regija bogata naftom. I tu su u 19. stoljeću prvotnu ulogu odigrali protestantski misionari, izgradnjom bolnica i škola na teritoriju današnje Saudijske Arabije. Veze američkih misionara s beduinskim plemenom Saud dovele su do 1928. godine i do prvih ugovora o iskorištavanju nafte.
"Tu nalazimo aspekt 'političke moći' u općem američkom angažmanu na Bliskom istoku. Interesi naftne industrije utjecali su na često kontroverzne političke odluke Washingtona, primjerice na njegovu podršku autoritarnim arapskim režimima, s glavnim ciljem da se održi stabilnost u regiji. Stabilnost je pak važna za kontinuirani izvoz nafte iz regije", piše Oren.
Politička moć, vjera te fantazije o egzotičnoj kulturi Bliskog istoka su, prema Micahelu Orenu, glavne odrednice američke politike u toj regiji, i danas i u prošlosti. Oren prognozira da će se američka interakcija s narodima Bliskog istoka nastaviti - Sjedinjene Države su, naime, najavile rat islamskom ekstremizmu, zalažu se za demokratizaciju arapskih zemalja a i uvelike su ovisne o inozemnoj nafti.