U televizijskom obraćanju u nedjelju navečer, šest tjedana prije prvog izbornog kruga, Chirac bi trebao obznaniti svoje nakane, ali najveća je enigma hoće li poduprijeti i na koji način, kandidata iz svojeg tabora (desni centar) Nicolasa Sarkozyja s kojim teško surađuje.
Chiracova najava odlaska očekuje se u trenutku kada predsjednička kampanja dobiva neočekivan obrat, usponom "trećeg čovjeka", centrista Francoisa Bayrou koji je, prema anketama, sustigao gotovo mrtvu trku Sarkozyja i kandidatkinje socijalista Segeolene Royal.
Svo troje kandidata su pedesetgodišnjaci su i utjelovljuju mlađu generaciju koja bi trebala donijeti promjene nakon dugih godina "chirakizma".
Sedamdesetčetverogodišnji predsjednik, koji odrađuje drugi šestogodišnji mandat, političku karijeru počeo je kao tridesetogodišnjak u vladi premijera Charlesa de Gaullea 1962., te ostvario impresivan životopis: 18 godina bio je gradonačelnik Pariza, dvaput premijer, dvaput predsjednik.
Pristaše ga hvale kao srdačnog i velikodušnog, protivnici ga drže površnim, "bez vizija", sposobnim osvojiti vlast, ali ne i obnašati je.
Biografi ističu da je Chirac mnogo kompleksniji od slike bonvivana i običnog čovjeka kakvim se predstavlja. Jedinac iz buržujske obitelji školovao se na prestižnoj ENA-i (škola u kojoj se obrazuje francuska elita), ali se u mladosti nije libio raditi kao konobar u Sjedinjenim Državama.
Tijekom karijere pokazao se kao veliki zaštitnik "zaboravljenih naroda" i pasionirani ljubitelj Azije. Smogao je hrabrosti priznati pogreške iz francuske prošlosti kazavši jasno da je francuska država suodgovorna za deportacije Židova u Drugom svjetskom ratu.
Odužio se i bivšim kolonijama i robovima uvodeći Dan sjećanja na ukidanje ropstva, a pri kraju mandata izjednačio je mirovine ratnih veterana iz bivših kolonija s mirovinama francuskih veterana.
Najveći uspjeh Chiracove vanjske politike u domovini i svijetu čvrsto je protivljenje ratu u Iraku 2003. Usto je nastojao njegovati viziju Francuske kao neovisne države i štititi europsku kulture od američke nadmoći.
Najveća mu je politička pogreška bilo raspuštanje Nacionalne skupštine u kojoj je desnica imala većinu. Time je na prijevremenim izborima omogućio pobjedu ljevice i samome sebi nametnuo dugu kohabitaciju sa socijalistima premijera Lionela Jospina.
Brojnim političkim bitkama stekao je status čovjeka koji mete sve oko sebe, ali nije uspio spriječiti pohod ministra unutarnjih poslova Sarkozya prema predsjedničkoj palači.
Uspoređivali su ga s kameleonom jer je sedamdesetih godina zagovarao laburizam na francuski način, a deset godina poslije liberalizam Ronalda Reagana, da bi 1995. obećao borbu protiv socijalnog raslojavanja, u čemu nije uspio.
Gospodarska i socijalna bilanca Francuske slabašna je u trenutku njegova odlaska. Obećanja o smanjenju poreza i smanjenju duga nije ispunio, a od obećanih reformi proveo je samo mirovinsku i to nepotpuno. Drugi mandat završava s nezaposlenošću od 8,6 posto, što je najbolji rezultat u proteklih pet godina.
Njegov je pad počeo "crnom" 2005. godinom koja mu donijela višestruki fijasko. Francuzi su odbacili prijedlog europskog ustava, slijedila je pobuna mladih imigranata iz predgrađa, te konačno blagi moždani udar i zatim dvojbe o njegovu zdravlju.
Upravo su tada Francuzi odlučili okrenuti novu stranicu i zaključiti poglavlje "chirakizma". Više od tri četvrtine ispitanika ne želi da se Chirac kandidira za novi mandat.