"Delo" je u rubrici pisma čitatelja objavilo pismo jednog Ljubljančanina koji upozorava na neriješana granična pitanja s Hrtvatskom i tvrdi da je Slovencima još u 19. stoljeću Ilirizam, koji je predstavljao Vraz nanio "goleme štete" jer se on zauzimao za zajednički ilirski jezik zbog čega su kasnije u kraljevini Jugoslaviji Slovence tjerali govoriti "srbohrvaško".
U slovenskim kulturnim krugovima nije rijetka teorija da ih je njihov pjesnik France Prešern spasio od "kroatizacije" jer je inzistirao da njegovi suvremenici zadrže kajkavski idiom kao književnu osnovicu, a da ih je Vraz želio "štokavizirati".
Ozbiljni akademski krugovi obično takvu teoriju odbacuju kao anakronu i tvrde da je nemoguće politička i kulturološka motrišta vraćati dva stoljeća unatrag.
Istina je, kažu, da su se Vraz i Prešern u nekim pitanjima razišli i da se Vraz afirmirao u hrvatskoj književnosti dok je Prešern postao otac modernog slovenskog književnog jezika, ali je istina i to da je Prešernov "Sonetni vijenac" najprije objavljen u "Ilirskom listu" koji se borio protiv austrijske carske cenzure, te da je Prešern pisao i na njemačkom.
To se po tadašnjim običajima smatralo "otmjenijim", a na njemačkom je Prešern uglavnom i govorio jer je živio od advokature, a ne od poezije, ističu istraživači njegova opusa i života.
Zbog tih činjenica, dodaju, Prešerna nitko s dva stoljeća zakašnjenja ne naziva "nemčurom" (otpadnikom od slovenske radi njemačke kulture), kako se to zbog njegovih hrvatskih stihova nepravedno čini s Vrazom, proglašavajući ga nekakvim izmišljenim eksponentom hrvatskog jezičnog imperijalizma i nerealiziranih zamisli iz vremena Ilirskog preporoda.