Oto Frank slao je očajnička pisma prijateljima i rodbini u Americi moleći pomoć oko troškova za useljenje svoje obitelji u tu zemlju, u pokušaju da izbjegne iz Nizozemske koju su okupirali nacisti.
"Ne bih vas molio kad me ovdašnji uvjeti ne bi silili da činim sve što mogu kako bih izbjegao najgore", napisao je Otto Frank svome prijatelju Nathanu Strausu u travnju 1941. godine. "Moramo misliti na dobrobit naše djece. Naša vlastita sudbina manje je važna", pisao je Frank.
Pisma i dokumente prikupljene iz raznih agencija koje su pomagale iseljenje iz Europe objavio je Institut za židovska istraživanja (YIVO) sa sjedištem u New Yorku, koji se usredotočio na izučavanje povijesti i kulture istočnoeuropskih Židova.
Među 100.000 drugih dokumenata vezanih uz tragediju holokausta pronađeni su i dokumenti koji otkrivaju da je Frank za svoju suprugu Edith, kćeri Margo i Anne te punicu Rosu Hollander pokušavao ishoditi vize za useljenje u SAD ili Kubu.
Frank je pisao rođacima, prijateljima i dužnosnicima između 30. travnja 1941. i 11. prosinca 1941. kada je Njemačka objavila rat SAD-u. Međutim, nastupile su promjene u imigracijskoj politici kako pod nacističkim režimom tako i u SAD-u. Bilo je gotovo 300.000 ljudi na listama čekanja za useljenje u SAD. Osim toga, budući je Frank imao žive rođake u Njemačkoj, prema tadašnjoj američkoj imigracijskoj politici ne bi mogao useliti u SAD.
Jednu vizu za Kubu Frank je ipak uspio osigurati, no i ta je bila ukinuta kada su u prosincu 1941. Nijemci objavili rat SAD-u.
Obitelj Frank počela se skrivati u srpnju 1942. i to je uspijevalo gotovo dvije godine sve dok nije bila razotkrivena i odvedena u logore.
Život u skrovištu u jednoj kući u Amsterdamu, gdje je danas muzej, Anna Frank opisala je u svome dnevniku koji je prodan u oko 75 milijuna primjeraka. Nesretna djevojčica je umrla od tifusa u dobi od 15 godina u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen u Njemačkoj 1945. godine. Njezin se otac vratio u Nizozemsku gdje je pronašao dnevnik svoje kćeri i objavio ga 1947. godine.