U ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), čiji je Mihalić bio redoviti član od 1991., oprostio se tajnik Razreda za književnost akademik Nikola Batušić, istaknuvši da je Mihalić bio jedan od najvećih poeta koje smo imali u posljednje vrijeme.
Podsjetio je na izniman Mihalićev doprinos vodećoj hrvatskoj kulturnoj i znanstvenoj ustanovi, spomenuvši i Mihalićevu prevoditeljsku vrstnost koja se ogledala u prijevodima sa slovenskoga.
"Utihnula je Slavkova čudesna glazba o kojoj je tako često pjevao, a čarobna kočija, da parafraziram jedan njegov stih, vozi ga sada put nebeskoga prostranstva" rekao je Batušić.
Spomenuo se pjesnikovih, kako je rekao, gotovo proročkih riječi riječi da "veljača ni za koga nema milosti", dodavši da se takvom pokazala i prema Mihaliću.
Opraštajući se od kolege pjesnika u ime Društva hrvatskih književnika (DHK), kojemu je Mihalić bio na čelu u dva uzastopna mandata od 1999. do 2005., akademik Ante Stamać istaknuo je da je "Mihalić bio nenadmašan majstor silnoga jezika, a njegovo će pjesništvo živjeti dok je vijeka i toga jezika".
Po Stamaćevim riječima, Mihalićevo pjesništvo koje je "tih grgolj s četiriju zavičajnih rijeka" nije bilo opsjednuto smrću nego životom pa je tako veliki majstor pjevao i o nesigurnosti opstanka te domovinskom životu u opasnosti.
Slavko Mihalić je rođen 1928. u Karlovcu, gdje je završio realnu gimnaziju. Prvom pjesničkom zbirkom "Komorna muzika" iz 1954. predstavio se kao egzistencijalistički pjesnik i pripadnik naraštaja krugovaša. Autor je dvadesetak knjiga stihova od kojih su mnoge prevedene na brojne svjetske jezike.
Za pjesničko stvaralaštvo dobio je mnoge domaće i inozemne nagrade, primjerice Nagradu Matice hrvatske, Nagradu "Tin Ujević", Godišnju nagradu te Nagradu za životno djelo "Vladimir Nazor", "Goranov vijenac", Nagradu "Vjesnika" za književnost "Ivan Goran Kovačić, Nagradu Struških večeri poezije i dr.
Slavko Mihalić umro je u Zagrebu 5. veljače.