IT-CORRIERE 26.XII - RAT I RATNO IZVJEŠĆIVANJE

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 26. XII 2000. Mirovne misije bez prešućivanja "Božić talijanskih mirovnih snaga u inozemstvu (više od 8500 ljudi u dvanaestak zemalja) riskira biti poremećen i pokvaren polemikom o osiromašenom uranu od kojega su napravljeni mnogi američki projektili rabljeni u Bosni i na Kosovu. Prvi i glavni problem je, prirodno, sigurnost civilnog stanovništva i vojnog osoblja, kojega vlada ima obvezu razjasniti. Drugi je legitimitet jedne zadaće kojoj su većina i oporba ovih godina davali veliku važnost. Ako ćemo saznati, na kraju istrage, da rizik postoji, i da su Amerikanci prešućivali ili olako prelazili preko toga, mirovne operacije, poglavito u okviru NATO-a, postat će nepopularne i politički teško ostvarive. Za nadati se, i moguće je, da su strahovi proteklih dana neopravdani. No u ovim zbivanjima postoji jedan američki problem o kojemu je korisno razmisliti. Kada je završio Vijetnamski rat, inteligentniji povratnici (oni su osamdesetih i devedesetih preuzeli zapovijedanje američkim vojnim snagama) shvatili su da je sukob po zemlju imao traumatične posljedice i da javno mišljenje više neće vladi dopustiti da vodi neki rat tim metodama i pod tim uvjetima. Započela je tako neka vrsta vojne perestrojke koja se, uglavnom, podudarila s Reaganovim predsjedništvom. Vojnici su postali ratni profesionalci i svako je oružje, staro ili novo, zamišljeno i projektirano najnaprednijim tehnologijama: računalo, laser, posebni materijali i eksplozivi. Cilj tog eksperimentiranja i inovacija bio je rat kojega bi američki vojnici vodili u razmjernoj sigurnosti, u kojemu bi javnom mišljenju bilo moguće dati, tijekom zbivanja, šture vijesti, i u kojemu bi ginuo, nada se, samo neprijatelj: upravo suprotno, drugim riječima, od onoga što se dogodilo u Vijetnamu. Prvi od tih novih ratova bio je vođen u Zaljevu prije deset godina, drugi u Bosni 1995., treći na Kosovu u proljeće prošle godine. Svaki od njih pokazuje ista obilježja: Amerikanci riskiraju beskrajno manje od protivnika, mogućnost greške prilično je velika, novinari vide i opisuju (uz neku hrabru iznimku) samo ono što glasnogovornici imaju ljubaznosti priopćiti sredstvima priopćavanja. Tri najveće vojne operacije devedesetih godina obilježene su visokim stupnjem prešućivanja, i, po mom osobnom mišljenju, vrlo upitnim političkim rezultatima. Je li moguće da je ovaj novi stil ratovanja dopustio američkoj vojnoj upravi da podcijeni rizike određenih eksperimenata i, posebice, učinaka osiromašenog urana? To ćemo saznati, ponavljam, tek na kraju istrage. No već sada je moguće primijetiti da prešućivanje i tajnovitost nisu lako kompatibilni s operacijama održavanja mira. Znamo da se ratovi ne vode otvorenih karata i da je tajna nužno oružje za pobjedu. No javno mišljenje njihove posljedice može tolerirati samo kada je uvjereno da od ishoda sukoba ovisi sudbina nacije. Jedna humanitarna operacija ne traži samo učinkovitost. Traži i naklonost, složnost i veliku razinu javne potpore. Bilo bi dobro da Amerkanci, u njihovom vlastitom interesu, slijedećih dana, daju neki otvoren odgovor na zabrinutosti europskog javnog mišljenja.", piše Sergio Romano.