NJ 18.XII.-FR- AMERIKA PROTIV EUROPSKIH SNAGA

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 18. XII. 2000. NATO-ova kriza "Ako znaci ne varaju, sjevernoatlantski savez ide u susret krizi. Washington se boji za svoj utjecaj u Europi i pokreće nebo i zemlju da bi planiranu interventnu postrojbu EU-a po mogućnosti u cijelosti podredio NATO-u. Oblici ophođenja još su civilni, ali prijeteća kulisa već je postavljena: povlačenje američkih vojnika iz Europe i dugotrajna NATO-ova bolest - to je američki ministar obrane u odlasku William Cohen ostavio s nesrdačnim pozdravima. A što Turska pored poluge saveza pokušava dobiti izravan utjecaj na sigurnosnu politiku EU-a, moglo bi potajno radovati Washington. Jer konstrukcija u kojoj NATO na posljetku odlučuje o primjeni postrojbe EU-a, jamči SAD-u političku moć odlučivanja, bez snošenja vojne odgovornosti. Koliko je važno svesti na najmanju moguću mjeru izgradnju skupih usporednih struktura, toliko je ispravno da odluke o primjeni njegove postrojbe budu isključivo u rukama EU-a. Projekt Europske sigurnosne i obrambene politike (ESVP) bio bi doveden do apsurda kad bi zadnju riječ u dvojbi imao američki glavni stožer ili vojska u Ankari. ESVP nikada nije bio zamišljen kao ogranak NATO-a. Rođen iz iskustava balkanskih ratova, trebao bi biti onaj instrument prijetnje koji je europskoj diplomaciji u ophođenju s gospodarima rata u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu tako očajnički nedostajao. Da bi u buduće bio djelotvoran, ESVP mora biti neovisan. Ako ostane na kratkom povodcu SAD-a, neće biti od koristi europskoj diplomaciji. Bez obzira na to što zahtjevi Amerikanaca imaju malo veze s partnerstvom a puno s imperijalnom arogancijom - tendencija koja će se zbog vanjskopolitičkih i sigurnosnopolitičkih ograda novog američkog predsjednika Busha još pojačavati - Washington je stavio svoj prst na ranjivu točku. Europska sigurnosna i obrambena politika koja s NATO-om doduše surađuje, ali nije mu podređena, izaziva pitanje o opravdanosti postojanja obrambenog saveza skovanog u hladnom ratu. Ako će u buduće akcije održavanja mira ili stvaranja mira Europljani obavljati sami, NATO-u zapravo više ništa ne preostaje. Naravni protivnik nestao mu je slomom istočnoga bloka. A njegovo kasnije samoproglašenje, sprtljano zbog opstanka, u tobože globalnu intervencijsku silu iz humanitarnih/gospodarskih razloga, ugroženo je iz dva smjera: s jedne strane od ESVP-a koji će se širenjem EU-a na Istok u Jugoistok prije ili kasnije etablirati kao vojni instrument svladavanja kriza u Europi i njezinu susjedstvu. S druge strane - nehotice - od strane SAD-a kojega će pod Bushom sve više napuštati sklonost prema samostalnim pohodima, i koji će bez obzira na NATO i europske partnere prema svojim nacionalnim interesima intervenirati tamo gdje mu odgovara. Eroziji saveza Washington pridonosi uostalom i svojim planovima nacionalne proturaketne obrane koji će pod Bushom dobiti novi zamah. Pokušaj da se NATO iz blokovskih sukoba hladnoga rata spasi u kaotičnom, regionalnim sukobima obilježenom novom svjetskom poretku, nije prošao baš uspješno. Savez, 40 godina jamac sigurnosti Zapada i pobjednik u ratu koji se zahvaljujući NATO-u nikada neće tako zvati, nalazi se usred krize identiteta. No to samo po sebi nije nikakvo zlo, jer krize mogu biti produktivne. NATO je iskušani politički vojni instrument i bilo bi lakomisleno pustiti da ga jednostavno voda odnese. Stoga toliko i zabrinjava što očito ni s ove ni s one strane Atlantika o budućnosti NATO-a nitko previše ne razbija glavu. Naprotiv: SAD se sve više izlaže sumnji da zlorabi savez kao instrument sile u Europi kako bi nadoknadio svoju bezutjecajnost u EU. A Europljani izbjegavaju otvorenu raspravu, jer se boje bijesa Washingtona. Ni jedno od tih držanja ne koristi NATO-u nego mu šteti. Politička je stvarnost da će Europa i SAD djelovati od slučaja do slučaja već prema svojem a i uzajamnom interesu. To nije nikakva zla nakana, nego tek izričaj stvarnoga stanja u svijetu. Pa ipak NATO ima budućnost: kao politički savez za uzajamnu potporu u slučaju napada na članice, ma gdje bilo, kao sigurnosno-politički partner za Rusiju i u stanovitoj mjeri kao vojno servisno poduzeće za NATO-ove partnere. No oni koji ipak ustraju na NATO-u kao premoćnoj vojnoj sili i kao nadgledniku ESVP-a, doživjet će da će div iz godine u godinu postajati sve više glinen a zatim će se polako smrviti" - zaključuje Martin Winter.