INTERNAT. HERALD TRIBUNE 3. XI. AMERIKA NE MOŽE I DJELOVATI SAMA I ZADRŽATI NATO

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 3. XI. 2000. Amerika ne može i djelovati sama i zadržati NATO "George W. Bush NATO-u je dao za naslutiti da neće povući sve američke vojnike s Balkana ako postane predsjednik, kao što su on i njegova savjetnica za vanjske poslove, Condoleeza Rice, izgleda bili kazali. Ovo je savez možda dovelo u pitanje. Uz ovu poruku potpore glavnom tajniku NATO-a, barem je republikanski kandidat shvatio da prava nevolja može uslijediti ako se američke namjere dovedu u pitanje. Tijekom predsjedničke kampanje nije bilo ozbiljne rasprave glede vojne politike, no jasno je da se važna pitanja nameću. Nova će ih uprava morati odmah početi rješavati, i pojasniti, i američkoj javnosti i saveznicima. Još od raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, bilo je očito da će svrha NATO-a morati biti redefinirana ako savez želi opstati. (...) Zamisli su se mijenjale postupno, do točke kada se prošle godine protiv Srbije vodio rat kako bi se okončao niz humanitarnih zločina. Ova je promjena rezultirala otporom, što je dovelo do nove teorije među dijelovima establismenta SAD-a, koji su željeli ograničiti sudjelovanje SAD-a u glavnim svjetskim sukobima. Kako se takova prijetnja u Europi više ne javlja, ovo znači će se američka pažnja preusmjeriti na druge dijelove svijeta, posebice Srednji Istok i Kinu. Prioritet Europe kao sigurnosnog partnera uz zajedničke vrijednosti biti će smanjen. Globalizacija će zasigurno značiti povećanje razilaženja i konkurencije glede trgovine, tako da će se pojaviti i rizik da se Atlantski savez raspadne, uz različite interese. Može se tvrditi da bi ovo bilo prirodno, čak i poželjno, sada kada je opasnost Hladnog rata nestala. Umjesto toga, tvrdim da, kako smo bili prisiljeni shvatiti potrebu za međusobnom potporom kako bi te vrijednosti opstale, i to tri puta u jednom stoljeću, Amerika i njezini saveznici bili bi ludi kada bi zaboravili lekciju i kada bi ju trebali učiti po tko zna kojoj cijeni po četvrti puta. Naravno, nitko odgovoran ne tvrdi da bi NATO sada trebalo odbaciti. No zamisli o tome kako nastaviti s promjenom sigurnosnog okoliša mogu dovesti do tog konačnog pitanja(...). Bolje je dobro promisliti o tome sada i znati točno što želimo i zbog čega, a važno je osigurati i svijest javnosti. Iako postoji mnogo mutne općenitosti u američkim političkim raspravama, izgleda da postoji konsenzus da bi SAD trebale obnoviti i reformirati svoju vojnu silu sve boljom tehnologijom, boljim plaćama i, eventualno, raketnom obranom. Nema konsenzusa glede toga čemu bi ovo bilo namijenjeno. Bush je kazao kako bi snage SAD-a trebale biti čuvane za vođenje ratova, i da ih ne bi trebalo tratiti na polupolitičke zadaće kao što je mirotvorstvo i izgradnja država. Gospođa Rice je objasnila kako ovo znači mogućnost pravog rata na Srednjem istoku, iako nije kazala točno sa kime, kao i s Kinom u cilju obrane Tajvana, u slučaju eventualnog napada. Zapravo, ove zamisli o nakupljanju velike sile za velike ciljeve i očekivanje da će druge zemlje (saveznici ili zabrinute regionalne sile) rješavati manje probleme teorija je generala Colina Powella, kojega bi Bush vjerojatno imenovao državnim tajnikom. Ova zamisao o tako velikoj sili za tako ograničenu upotrebu proturječna je sama sebi. No kao odgovor na ovo može poslužiti slijedeće: mir djeljiv i zaustavljanje velikog rata dovoljna je svrha za SAD. Europljani koncentriraju svoju silu od 60.000 vojnika i, što je još važnije, redarstvene snage za intervenciju koje će brojati 10.000 ljudi (...), tako da će biti sposobniji preuzeti zadaću zaustavljanja manjih ratova, genocida ili drugih zločina protiv čovječnosti. No žele da im se pridruži i Amerika, ne samo zbog njezinih superiornih tehničkih sredstava, nego i kako bi pokazali legitimizirano zajedničko stajalište. Bivše komunističke zemlje na istoku, koje se nadaju ući u EU, čak su i privrženije NATO-u, koji za njih znači sigurnu predanost SAD-a Europi. Velike promjene koje se događaju u načinu na koji ljudi diljem svijeta i njihove zemlje međusobno komuniciraju i surađuju utječe na pitanje - zbog čega se boriti i kada uzeti u obzir uporabu vojne sile(...). Saveznici su potrebni ne samo zbog svojih vojnika i opreme, nego i kako bi pridonijeli osjećaju zajedničkog cilja i ujedinjenih nastojanja. Iskušenje da se djeluje sam ili stane po strani pokazuje manjak moralne odlučnosti", piše Flora Lewis.