WASHINGTON TIMES 9. X. MILOŠEVIĆEV KOLAPS

WASHINGTON TIMES 9. X. MILOŠEVIĆEV KOLAPS SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 9. X. 2000. Miloševićev kolaps "Prerano je da se u Beogradu proglašava pobjeda. Međutim, pitanje nije da li, nego kada. Postoje četiri važne stvari koje se ne bi smjele zaboraviti u općoj razdraganosti glede pozitivnih događanja u bivšoj Jugoslaviji: - Američka vojska i politika odigrale su ključnu ulogu u padu Slobodana Miloševića. Sankcije koje su SAD nametnule pomogle su pri izoliranju Srbije. NATO-ovo bombardiranje srbijanskih ciljeva u Bosni, predvođeno SAD-om, u ljeto 1995. godine, spriječilo je krvavo etničko čišćenje kojim je upravljao Milošević. Kampanja bombardiranja Saveza predvođenog SAD-om, Miloševićeve je snage istjerala s Kosova, još više umanjujući ambiciju srbijanskog moćnika da izgradi veliku Srbiju. Prerano je da se kaže sa sigurnošću, no srbijanski revolt je izgleda skoro jednako spontan kao i revolucija iz 1989. godine koja je svrgnula s vlasti i smaknula rumunjske diktatore Nikolaja i Elenu Čaušesku. Lav Tolstoj istaknuo bi da su obje revolucije jednaki dokaz da veliki ljudi ne mijenjaju povijest toliko koliko veliki valovi ljudskih aspiracija i osjećaja. Demokracija je jedan od tih valova, a Amerika je zasigurno najsnažniji gravitacijski centar moderne demokracije. Naše su akcije bile od ključne važnosti u otpočinjanju onoga što se danas događa u Beogradu. - Teror i ratovanje koje je Milošević provodio u susjednim državama, od Slovenije do Hrvatske, preko Bosne do Kosova, nisu morale trajati više od deset godina. SAD su se tijekom tih deset godina pokretale polagano i neodlučno i odlučile se na akciju tek kada su stvari gotovo izmaknule kontroli. State Department se u početku odupirao dezintegraciji bivše Jugoslavije, na taj način legitimizirajući Miloševićevo prisvajanje prava da silom zadrži umjetno nastalu konglomeraciju koju je Josip Broz Tito držao na okupu čeličnim stiskom od Drugog svjetskog rata. Kada su SAD konačno priznale Bosnu, etničko je čišćenje dosegnulo svoj vrhunac. Godinama smo stajali sa strane i ovo promatrali. Vojska je Clintonovoj administraciji predočila krajnje preuveličane brojke glede broja vojnika koji bi mogao dovršiti okrutnosti u Bosni, a Clinton im je vjerovao. Nekoliko dana nakon što je manji broj hrvatskih vojnika istjerao bosanske Srbe iz spornog područja duž bosansko-hrvatske granice, NATO-ovo bombardiranje rezultiralo je sporazumom glede ovog pitanja. Slično je bilo i s Kosovom. Svaki je inteligentni promatrač vidio da će se sukob na Kosovu dogoditi godinu dana prije nego što je to shvatila Clintonova administracija koja je, kada više nije imala drugog izbora, odlučila upotrijebiti silu kako bi zaustavila etničko čišćenje na Kosovu. Da je Clintonova administracija djelovala ranije i u javnosti i vlastitim porukama da će NATO upotrijebiti silu kao bi zaustavio pokolj na Kosovu, na kraju ne bi ni bilo potrebe upotrijebiti silu. - Miloševićev odlazak ne znači kraj srbijanskog nacionalizma; ne rješava napetosti između albanskih Kosovara i njihovih srbijanskih susjeda; neovisnost Crne Gore i dalje ostaje upitnom. S Koštunicom bi svakako trebalo biti lakše, čija relativna umjerenost(...) i činjenica da nije bio komunist daju razloga za umjerenu radost. No područje je još uvijek nestabilno. Još uvijek treba umirujuća nazočnost SAD-a i drugih članica NATO-a kako bi osigurale demokratsku i prosperitetnu budućnost. Uskoro će se u SAD-u čuti apeli na korištenje Miloševićeva odlaska kao opravdanja za povlačenje s Balkana. Ovome bi se trebalo oduprijeti. Europa je pretrpjela dvije velike strateške bolesti u proteklih sedam stoljeća. Geografski centar prvoga je na sjeveru, na kojem su postojala velika suparništva glede moći, i to između Engleza i Francuza, Francuza i Nijemaca, između Rusa i zapadne Europe itd. Stoljeće američke politike uključujući i dva vruća rata i jedan hladni ovaj je sukob privelo kraju. Veoma smo mnogo uložili, u obliku krvi i novca, u budućnost Europe ujedinjene demokracijom kao i poboljšanja koja ona širi na istok. Druga strateška bolest bila je etnička mržnja. Njezin geografski centar bio je jug gdje se dodiruju otomanske, slavenske i urođeničke populacije. Ruska emotivna povezanost s njihovom jezikoslovnom braćom u Srbiji; interes Turske na Balkanu, na kojem dijelovi dijele tursku vjeru; grčke, njemačke i francuske veze s odabranim balkanskim državama i populacijom - sve ovo danas još uvijek postoji. (...) - Ako naša politika ne ostane ista, riskiramo ne samo stabilnost i mir koji su u ovom području mogući kada Milošević nestane. Manjak našeg vlastitog interesa ili predanosti sa sobom donosi rizik za obnavljanje uključivanja drugih europskih sila, uključujući i Rusiju. Nažalost, SAD trenutno nema ni jasnu strategiju za ovo područje niti ikakvih dugoročnih ciljeva. Naš bi cilj trebali biti demokracija, mir i napredak na Balkanu. Trebali bismo biti spremni na zadržavanje stabilizirajućih snaga na Balkanu neograničeno mnogo vremena. O tome ovisi mir ovog područja i Europe. Miloševićev odlazak te ciljeve sada čini dostupnijima. Ovo je vrijeme za obnavljanje američkih interesa i predanosti. Nije vrijeme da se proglasi pobjeda i ode kući", piše Seth Cropsey.