NJ 18.VII.-SZ-KINA I RUSIJA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 18. VII. 2000. Igra sa žutom kartom "Kad misli na Kinu, kaže inače tako hladan ruski predsjednik Vladimir Putin, postane mu toplo oko srca. Takva naklonost ne ostaje neuzvraćena. Kad sretne nekog Rusa, predsjednik Kine Jiang Zemin koji voli pjevati, ne može se suzdržati: zaori 'Podmoskovske večeri', i 'Tamo daleko', šlager iz Staljinova doba. Na ruskom, dakako. Prošlo je pola stoljeća otkako je Jiang Zemin završio jednu školsku godinu u Staljinovoj tvornici automobila. Prošlo je pola stoljeća otkako su se Kina i Rusija zadnji put tako voljele. Tada su zajedno prtljale po svjetskoj revoluciji. Danas su skromnije, praktičnije. No i tada kao danas veliki je dio bratimljenja obavijenog birokratskom poezijom bio upućen na jednu adresu: SAD. Putin je sada u Pekingu. Vjerojatno on i Jiang više uopće neće jedan drugoga pustiti iz znojnog zagrljaja bratskog poljupca, već i zbog pokazivanja: Vidi ovo, Bille Clintone! Kina i Rusija opet imaju zajedničke interese. Njihov je najveći da pronađu ravnotežu prema SAD-u kako bi jedinoj preostaloj supersili pokazali granice. U Pekingu kao i u Moskvi SAD slovi kao arogantan i nepopustljiv. Bogataš koji uvijek zna bolje, koji se uvijek miješa u stvari koje ga se ne tiču. Aktualna točka kristalizacije zajedničke ljutnje je nacionalna proturaketna obrana (NMD) koju SAD planira. Washington kaže da je proturaketni kišobran potreban protiv napada država poput Sjeverne Koreje. Sve same laži, čuje se iz Pekinga i Moskve: SAD zapravo želi paralizirati naše rakete. I jedni i drugi upozoravaju na novu utrku u naoružanju. Čelično su se Kina i Rusija uhvatile pod ruku tijekom kosovskoga rata - uzbunjene zbog novih tonova iz usta zapadnih državnika koji su iznenada vojnu intervenciju u jednoj suverenoj državi proglasili opravdanom bude li spriječila teška kršenja ljudskih prava. Više su puta od tada Kinezi i Rusi dali SAD-u do znanja: ono što radimo s našim podanicima, naša je stvar - u Čečeniji, na Tibetu i na Tajvanu. A prošlog je tjedna SAD Rusima opet dao predložak u vrbovanju za naklonost Kine. Jedva su Amerikanci odgovorili Izraelce od njihove nakane da Pekingu pošalju radar za rano upozoravanje, Rusi su već bili na licu mjesta sa svojom ponudom. Trgovina oružjem čvrst je stup u kinesko-ruskom prijateljstvu. Problem je tek: trenutno je gotovo i jedini. Savezi se sastoje od riječi, ne od djela - površna prigoda. Svim ružičastim govorima o suradnji s ciljem 'multipolarnog svijeta', o 'strategijskom partnerstvu' do sada nedostaje podloga: gospodarski odnosi su bijedni i daleko zaostaju za velikim planovima koje su potakli još Boris Jeljcin i Jiang Zemin. U g. 2000. željeli su povećati bilateralnu trgovinu na 20 milijarda dolara. Od toga je ostvareno samo pet milijarda. Tu se SAD može opušteno nasloniti i iz daleka promatrati rusko-kineski vrč s pićem. S Amerikom su Kinezi razmijenili robe za više od 75 milijarda dolara. Jedan od ciljeva Putinova posjeta je smanjenje i ublažavanje te neuravnoteženosti: suradnja ponajprije na energetskom sektoru, primjerice cjevovod od Sibira do Kine, trebala bi višestruko povećati taj opseg trgovine. Ako kompanjonstvo želi nadživjeti idući spor, iduću krizu, takva mu je podloga nužna. Ako kineski predsjednik Jiang Zemin (poznat i kao prevoditelj ruske knjižice 'Razumna uporaba elektrike u tvornicama alatnih strojeva') započne s ruskim pjevom, može izgledati kao da je kinesko vodstvo sentimentalno povezano s Rusijom. Tu bi se lako moglo zaboraviti da su se kineski i ruski komunisti desetljećima mrzili. Kineski su gradovi još i danas prošupljeni mrežom tunela za protuzračnu obranu. Mao se bojao napada - ne SAD-a, nego Sovjetskog Saveza. Kad je 1965. Aleksej Kosigin, tadašnji premijer Sovjetskoga Saveza zapitao kineskog Mao Zedonga koliko još dugo kani u svojoj propagandi ocrnjivati SSSR, Mao je navodno odgovorio: 'Ako treba, još deset tisuća godina'. Na dodatno pitanje ne bi li se taj rok mogao i skratiti, Mao je rekao: 'Možda za tisuću godina, ne više.' Mao nije bio tipičan Kinez. Oni su naime pragmatičari. Kao i današnji kineski vođe. Ako vladu u Pekingu od svjetske politike - osim obrane njihove suverenosti - trenutno uopće išta zanima, onda je to ponajprije prestiž kojega donose mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a i posjedovanje nuklearnog oružja. Inače joj je posao, izgradnja zemlje u gospodarski jaku naciju, važniji od provedbe geopolitičkih vizija (koje ionako nema). A tu više treba SAD nego Rusiju. Ali bratski poljupci ništa ne stoje. Vidi ovo, Bille Clintone!" - piše komentator lista Kai Strittmatter.