IT-23. VI.AVVENIRE-PUTIN, EUROPA, ČEČENIJA

ITALIJA AVVENIRE 23. VI. 2000. Putinu treba Europa? Neka se sjeti ljudskih prava "Je li završio medeni mjesec s vlašću Vladimira Putina? (...) Raste protimba prvim reformama, usmjerenima da pod nadzor Kremlja stave ovlasti regija, u tihim rovarenjima guvernera. Čak i jastreb kao što je general Troshev, zapovjednik postrojbi razmještenih u Čečeniji, smatra da je već došao trenutak za političko rješenje rata i budućnost Kavkaza. I to kaže na glas, pozivajući tako Putina na maštovitije i inteligentnije inicijative od same vojne sile, inicijative koje za sada izgleda da gospodar Kremlja nema spremne. U Moskvi se dakle najavljuje bura, olujni vjetrovi koji složenijom i važnijom čine i skoru misiju koju Lamberto Dini, u dvostrukoj ulozi turnusnog predsjendika Vijeća Europe i ministra vanjskih poslova naše zemlje (koja je prilično toplo primila Putina prije nekoliko tjedana, što mora imati utjecaja). Složena iz istih razloga koju je čine važnom, počevši dakle od određene izolicije koja izgleda da je u domovini pogodila našeg ministra (posljednji primjer, prijedlog ukidanja embarga Iraku, koji je skupština izglasovala protivno mišljenju vlade) i koja bi ga mogla dovesti u iskušenje da misiju okrene u osobnu osvetu. Ako se želi nešto konkretno napraviti za Čečeniju ovo je trenutak. Ubrzo će biti prekasno. Već je jasno da Rusija nije samo dobila rat, nego je spremna i okupirati Čečeniju kako bi je zadržala u federaciji. Ne samo to: tu je Putinova slabost koja neće potrajati. Tu su obnovljeni pritisci SAD-a (Senat od Albrightove traži da stupi u kontakt sa čečenskom vladom, odnosno onom Mashadova s kojim Moskva odbija razgovarati), a koji će ubrzo biti potisnuti završnicom utrke Busha i Gorea prema Bijeloj Kući. Postoje prvi znakovi političkog zamora ratom (muftija Akhmad Kadyrov, kojega je sam Putin postavio na čelo Čečenije, već je zatražio referendum) koje ne treba pustiti da ispare. No ono što je najvažnije možda nije u Rusiji nego u Europi. Apsolutno je nužno da zajedničarska tijela (Vijeće Europe je od njih najstarije) utvrde da je poštivanje ljudskih prava jedno od temeljnih načela Unije i da ne može biti nikakvog pridruživanja Europi zemalja koje to nisu spremne prihvatiti. (...) Rusija i Čečenija, za koju se do sada nije konkretno mnogo učinilo, prigoda su koju ne treba propustiti i primjer za uzor u budućnosti. Mada više ne izgleda da je u žurbi kao proteklih godina, Europska Unija ipak stalno pregovara o širenju na drugih 13 zemalja, među kojima barem Turska (kurdsko pitanje i ne samo to), Estonija (diskrimancija velike manjine koja govori ruskim jezikom) i Cipar (otok je mjesto posljednjeg Zida, koji ga dijeli na dva dijela), postavlju teška pitanja kompatibilnosti. I još uvijek ne znamo kako će završiti na Balkanu, i što će biti, glede toga, s Bugarskom i Rumunjskom, drugim kandidatim za EU. Sve su to putevu koji prolaze Moskvom, i ne samo metaforički: plinovodi i naftovodi s Turskom, polemike s Estonijom, čvrsti ostaci utjecaja na ostatku istoka i Balkana. U ovom razdoblju i u ovom stanju Putinu treba Europa, i može mu se jasno govoriti. Kremlj danas ima dovoljno inteligentnog i ciničnog čelnika da može shvatiti kada je trenutak da se u nečem popusti kako bi zaradio kasnije. (..)", piše Fulvio Scaglione.