NJ 20. IV. FR: SANKCIJE UN-A

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 20. IV. 2000. Sankcije UN-a ne bi više trebale pogađati čitavo društvo određene zemlje "'Patnje nevinih civila, ponajprije djece, previsoka su cijena za prevladavanje volje Vijeća sigurnosti UN. Osim toga, one su i nepotrebne', ustvrdio je trenutni predsjedatelj Vijeća sigurnosti UN-a, kanadski ministar vanjskih poslova Lloyd Axworthy. Spomenuto je tijelo odlučilo osnovati radnu skupinu za sankcije, koja bi do studenog ove godine trebala izraditi odgovarajuće preporuke. 'Ciljane sankcije' ('targeted sanctions'), koje će biti usmjerene protiv vlada, agresora ili pobunjenika, trebale bi po mogućnosti zamijeniti nediferencirane mjere koje pogađaju čitavo društvo određene države - poput sveobuhvatnog bojkota. Radna skupina može se pritom osloniti na studiju newyorškog instituta za mirovna istraživanja (IPA) o sankcijskoj politici UN-a u proteklom desetljeću. Izradu te studije financirala je Kanada. Pozadinu rasprave čine u prvom redu posljedice desetgodišnjeg embarga protiv Iraka, koji posebno pogađa djecu, a istodobno nije uspio potisnuti s vlasti Sadama Huseina. Sankcije 'mogu i moraju biti tako kreirane da zaštite civile od štete', ističe Axworthy u uvodu netom objavljene studije IPA pod naslovom 'Desetljeće sankcija'. Po njegovu mišljenju, Vijeće sigurnosti mora prilikom uvođenja sankcija podjednaku važnost pridavati zaštiti civilnog stanovništva kao i postizanju političkog cilja. Proteklih deset godina Vijeće sigurnosti dvanaest je puta donosilo odluku o uvođenju gospodarskog i embarga na izvoz oružja kao i diplomatske sankcije: protiv Iraka, Jugoslavije, Libije, Liberije, Somalije, Crvenih Kmera u Kambodži, Haitija, pobunjenika iz pokreta Unita u Angoli, Ruande, Sudana, Sierra Leonea i Afganistana, a protiv nekih zemalja i više puta. U razdoblju pak od osnivanja Ujedinjenih naroda 1945. do 1990. sankcije su uvedene samo dva puta: protiv Rodezije 1966. i Južne Afrike 1977. g. Autori studije zaključuju da su sankcije uvedene protiv Liberije i Ruande radi sprječavanja građanskoga rata bile potpun promašaj dok su u ostalim slučajevima bar djelomice postigle željeni cilj. Djelotvornost sankcija procijenjena je na maksimalno 36 posto. Posebno je mršava bilanca u slučaju uvođenja embarga na dostavu oružja, koji navodno ni u jednom slučaju nije dosljedno proveden ili je pogodio zemlje već prepune oružja te embargo nije postigao nikakav učinak. Sankcije ne bi trebale pogoditi čitavo društvo već bi trebale usmjeriti pritisak na 'donositelje odluka'. Tom društvenom sloju treba oduzeti sredstva i resurse koji su im najdragocjeniji, napominju autori studije. Primjerice, zatvaranje njihovih bankovnih računa ovisi o identifikaciji osoba i skupina čija imovina u inozemstvu može biti zamrznuta, dodaju oni. Ta je mjera po njima uspješno provedena u slučaju sankcija protiv haićanskih vojnih vlastodržaca. Ograničenja zračnog prometa polučuju skromne gospodarske posljedice ali pojačavaju psihološki pritisak na vlastodršce, napominju oni. Spomenuti je pak pritisak dodatno pojačan prijetnjom uhićenjem donositelja odluka u inozemstvu, kao što je slučaj s optuženicima suda UN za Ruandu i Jugoslaviju, ističu oni. Kao negativni primjeri navedene su Angola i Sierra Leone: usprkos embargu UN-a, trgovci dijamantima i naftne kompanije putovali su političarima i ratnim poglavicama kako bi sklapali poslove, tumače autori studije. Po njihovu mišljenju, sankcije ne bi trebale rezultirati slabljenjem oporbe. Pogođenim susjednim zemljama treba pružiti privrednu i financijsku pomoć, dodaju oni. U studiji je navedena preporuka o prihvaćanju opcije 'ciljanih sankcija' koja neće u tolikoj mjeri opteretiti civilno stanovništvo, može biti bolje politički realizirana a moralno je legitimnija. Ipak, na temelju dosadašnjih primjera nije moguće jasno utvrditi hoće li ta opcija prije rezultirati uspjehom nego sveobuhvatni bojkot, priznaju autori studije" na kraju izvješća Gerda Braunea.