NJ 17.4. SZ: RESTR.MONET.POL.-AM. MODE

vanje/financije-Makrogospodarstvo NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 17. IV. 2000. Novcem do bijede "Američko čudo budi sumnje. Još nedavno svijet se čudio 4-postotnoj stopi rasta da bi se odjednom svi počeli pitati koliko je čvrst temelj koji nosi model američkog uspjeha. U Washingtonu su ovoga tjedna tisuće ljudi demonstrirale protiv svjetskoga gospodarskog sustava kojem ta zemlja zahvaljuje veliki dio svoga blagostanja. Čak i ako je riječ o pukom slučaju, sljedeća je okolnost nedvojbeno imala simbolično djelovanje: naime, istodobno je američki burzovni indeks za tehnologiju Nasdaq zabilježio najdramatičniji pad u svojoj povijesti, izgubivši četvrtinu svoje vrijednosti. Amerika će morati odgovoriti na više pitanja nego dosad. Uistinu je jako teško shvatiti zašto je antiglobalizacijski masovni pokret nastao upravo u Sjedinjenim Državama. Naime, SAD doživljavaju najveći procvat u svijetu, građani su zaposleni i mogu kupiti više no što bi to željeli ulagači na Wall Streetu. Njemačka (s više od četiri milijuna nezaposlenih) i ostale zemlje koje se također nalaze u lošijoj situaciji nisu se dosad još ni počele baviti tom temom. Unatoč tomu, sasvim je logično što se upravo Amerikanci prvi toliko ljute na MMF i Svjetsku banku, kreatore globalizacije. Naime, osjetili su na vlastitoj koži da prosperitetna privreda ne podrazumijeva automatski i veće blagostanje za sve građane. Unatoč dramatičnim stopama gospodarskoga rasta, ljudi su osiromašili a socijalni su standardi sniženi. Na vrhuncu gospodarskog uzleta vlada i oporba suglasno su konstatirale da čak ni srednji sloj ne može sebi priuštiti nužne lijekove. To iskustvo blagostanja i istodobne bijede povezuje brojne Amerikance s onima koji se žale na negativne posljedice globalizacije u Trećem svijetu. Ni tamo nije bilo moguće ispuniti obećanje o automatskom blagostanju za sve. Naravno, i tamo su otvaranje tržišta i strani kapital koji se slio u zemlje u razvoju pomogli mnogima. No, nekima je novac donio i bijedu. Ta činjenica sama po sebi nije razlog za temeljitu osudu integracije svjetskoga gospodarstva čiji su kreator (dijelom i) Sjedinjene Države. Demonstranti koji kritiziraju američku vladu te međunarodne organizacije MMF i Svjetsku banku ne djeluju u interesu onih kojima navodno žele pomoći. Izolacija i protekcionizam nisu alternative integriranom svjetskom gospodarskom sustavu. To su šezdesetih i sedamdesetih godina pokazali uzaludni odgovarajući pokušaji nekoliko zemalja. Nacionalna privreda ne može zaobići proces globalizacije - mora se suočiti s tim izazovom, iako postoje i tamne strane prema kojima se danas još ne zna postaviti. Zato je pitanje reforme svjetskoga gospodarskog sustava pogrešno postavljeno ako je svedeno na dvojbu trebaju li MMF i Svjetska banka uopće još posredovati. Trebaju - i to bolje i uvjerljivije. Standardni repertoar MMF-a i model američkog uspjeha te restriktivna proračunska politika nisu više proteklih godina postizali spomena vrijedne rezultate. U posljednje je vrijeme upravo Međunarodni monetarni fond često pogrešno intervenirao. Uporno je propisivao svoj recept, gurajući stanovništvo još dublje u siromaštvo. Kada je riječ o krizi u Meksiku, u kojoj je valjalo zakočiti pretjeranu potražnju, taj je recept možda bio neizbježan. No, u jugoistočnoj je Aziji bio nepotreban, ako ne čak i kontraproduktivan. MMF je korigirao svoj pristup kasno, prekasno: ulagači su već izvukli svoj novac iz zemalja te regije. Funkcionirao je kao osiguravatelj samo za ulagače, a ne i za žrtve krize. Neuspjeh mnogih MMF-ovih projekata trebao bi potaknuti na razmišljanje i one koji ne prosvjeduju na ulicama zajedno s ljevičarskim skupinama. I kada je riječ o toj problematici, vizionari - ponajprije profesor ekonomije Allan Meltzer - javljaju se u samoj zemlji koju takav problem pogađa. Meltzerovi su prijedlozi dijelom pokrenuli važne rasprave i vjerojatno će se naći i u priopćenjima aktualnog proljetnog zasjedanja. Primjerice, ubuduće bi trebalo vrijediti pravilo o snažnijem sudjelovanju privatnih ulagača u troškovima kriza - što je važan korak u borbi protiv štetnih tajnih sugestija MMF-ovih financijera. Svrhovita je i odredba o stvaranju poticaja za bržu otplatu dugova - nitko ne bi smio nepotrebno biti držan u stalnoj ovisnosti. MMF se mora odreći starih modela - posebno onog koji podrazumijeva nametanje američkog modela drugim zemljama. No, suprotno Meltzerovu prijedlogu, ta međunarodna financijska institucija mora trajno podupirati makroekonomiju krizom zahvaćenih zemalja. Programi Svjetske banke za suzbijanje siromaštva postizat će ubuduće željeni učinak samo u srednjoročno i dugoročno solidnom makroekonomskom okviru za koji se mora pobrinuti sam MMF. Tradicionalna razvojna politika slijedila je pogrešan koncept - osnivajući velike industrijske komplekse i nadajući se da će se ostali problemi riješiti sami po sebi. U borbi protiv siromaštva takve se pogrješke ne smiju ponoviti. Budu li Svjetska banka i MMF surađivali na toj osnovi, broj otvorenih pitanja ponovno će biti manji", smatra Marc Hujer.