IT-18.III.-CORRIERE- INTERVIEW SCOGNAMIGLIO O INTERVENCIJI

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 18. III. 2000. Scognamiglio: "Upozoreni već u prosincu - U proljeće 1999. napadaj na Srbe" "Italija je već od prvih dana prosinca 1998. znala da će vojna intervencija protiv Miloševića biti neizbježna, dok su još verifikatori OESS-a radili u ozračju službenog optimizma. Prvi koji je saznao istinu bio je Carlo Sconamiglio, tadašnji ministar obrane prve D'Alemine vlade, a koji danas, na prvu godišnjicu bombardiranja, rekonstruira te trenutke dok se nalazi u Veneciji kao predsjendik Aspen instituta Italija. Jučer je otvorio godišnju konferenciju 'Aspen European dialoguea' - Senatore Sconamiglio, kada ste saznali da više neće biti prostora za posredovanje? = Prvih dana prosinca 1998. susreo sam se s generalom Wesleyem Clarkom, zapovjednikom NATO-ovih snaga. Jasno mi je kazao da su, na temelju povjerljivih informacija kojima je raspolagao, vjerojatnosti uspjeha misije verifikatora krajnje slabi i da će se kriza pogoršati. Pitao sam ga da li pod proljećem misli na dane oko 21. ožujka. Odgovrio mi je da da. - Kakve je učinke imao taj razgovor? - U punom suglasju s predsjednikom D'Alemom, krenuli smo trima putevima. Prvi je bio razmještanje talijanskih snaga u Makedoniji, drugi je bio zatražiti od generala Luigija Cantonea, koji je vodio talijanske snage u Albaniji, da odredi mjesta gdje treba postaviti izbjegličke logore uz granicu s Kosovom. To je bila najdalekovidnija odluka. Ona nam je omogućila da budemo apsolutno prvi koji su prihvatili izbjeglice, time se izbjeglo raspršivanje pučanstva na grčkom teritoriju i, preko mora, na onom talijanskom, što je htio Milošević. Treća je odluka bila da se objavi spremnost Italije da NATO-u da jedan dio zračnih snaga. Politički je rezultat bio ulazak Italije u usku skupinu pet vodećih sila u pothvatima. - Za tu 'prosinački istinu', znali su, dakle, i D'Alema i predsjednik države? = Prirodno, da. - Vi ste već znali da će rat izbiti u proljeće. Pa ipak se izražavao 'službeni optimizam', bilo glede rada verifikatopra OESS-a, bilo glede prvih mirovnih razgovora u Rambouilletu. Je li to bila taktika? = Nikakva taktika. Više nego o optimizmu, radilo se o iskrenoj nadi. Nu informacije kojima smo raspolagali upozoravale su nas na suprotno. - Kada je došla povjerljiva uzbuna? = Sjećanje me vodi do jednog telefonskog poziva, koji sam dobio, vjerujem 13. ožujka, od državnog dotajnika SAD-a za obranu Williama Cohena. Obavjestio me je da se stanje pogoršava i da se treba pripremiti za vojnu akciju u tri faze: NATO-ovo ostvarivanje zračne nadmoći, dakle, uništenje radara i protuzračnog sustava; napadaj na srpska sredstva na Kosovu; intervenciju nad infrastrukturama koje su podupirale srpsku vojsku, dakle, telekomunikacije, mostovi, rafinerije. Kao što se zna, nadalo se da će se Milošević predati tijekom prve faze. - Tako nije bilo. Je li to bila krivnja američkih savjetnika, što se kazalo? = Loša savjetnica je bila povijest. Daytonski se sporazum, glede bosanskih Srba, postigao u istovjetnim okolnostima. Clark mi je zapravo kazao: 'Neće biti ljudskih žrtava'. - Mnogi talijanski političari, od Cossutte do nekih Zelenih, došli su u Beograd tijekom bombardiranja kako bi tražili mogućnosti postizanja mira. Kako ocjenjujete te pohode? = Teška greška. Nisu napravili loše samo svojoj zemlji, nego i srpskom narodu jer su kod Miloševića poticali nadu da može podijeliti zapadnjački front. - Jeste li se ikada pokajali radi tog rata? = Nikada nisam imao dvojbi glede ispravnosti stajališta međunarodne zajednice. No da sam ih i imao, nestale bi u lipnju, kada sam vidio okrutnosti u skupnim grobnicama Albanaca u Peći.", razgovarao Paolo Conti.