IT-2. III.AVVENIRE-RATOVI ZA NAFTU

ITALIJA AVVENIRE 2. III. 2000. Previše upaljenih fitilja duž tih putova "Upalite tenk. Jer premda je istina da kaspijska nafta stoji mnogo manje od one srednjoistočne (četiri puta manje, dolar više ili manje), bit će potrebne godine (netko kaže pet, netko deset) prije no što srednja Azija uspije izvući i prodati na zapadnom tržištu istu količinu barela (dva milijuna dnevno) koju Irak proizvodi pod režimom sankcija. No isto je tako istina da područja naftnih izvora i pravci naftovoda uzbunjujućom točnošću obilježavaju zemljovid ratova s kraja stoljeća. Napravimo račun upravo zaključenog desetljeća. Počinje (1990.) iračkom invazijom na Kuvajt i odgovorom NATO-a protiv Sadama Huseina (dodatak: embargo protiv Libije, Irana i Iraka, koje je tražio poglavito SAD, a plaćali motorizirani građani cijeloga razvijenog svijeta). Nastavlja se ratom između Azerbajdžana i Armenije (1993.), Rusije i Čečenije (1994.-1996.), između bivših mudžahedina i talibana u Afganistanu, proruskim i protalibanskim skupinama u Tadžikistanu, ponovno između Rusije i Čečenije, na kraju Kosovo i okolica. Da i ne spominjemo beskrajni niz atentata na Eduarda Ševarnadzea, predsjednika Gruzije, smaknuće vlade Armenije atentatom (1999), beskrajni niz napetosti između Irana (u kojemu je 30 posto stanovništva azerbajdžanske narodnosti) i Turske (velike saveznice Azerbajdžana), previranja ujgurskih muslimanskih manjina u najzapadnijem dijelu Kine. Nakon što je propala bajka o islamskom ekspanzionizmu (štoviše: samo u Azerbajdžanu i u samo jednoj polovici devedesetih godina zapadnjačke su kompanije ulile 30 milijarda dolara naftnih investicija), ostao je samo jedan element kao zajednički nazivnik svih pozornica kriza: upravo nafta i putovi kojime se transportira (ili se treba transportirati) prema Zapadu. Govori se o globalizaciji, često zaboravljajući da se u svijetu-selu ne približavaju samo udaljenosti nego i granice, i rat može postati gospodarstvo provedeno drugim sredstvima. Kada Čečenija ne bi bila ključno čvorište naftovoda koji od Kaspijskog mora idu prema srednjoj Rusiji, ne bi bilo rata. Kada gruzijska luka Supsa ne bi htjela konkurirati ruskoj luci Novorosisk, Ševarnadze ne bi riskirao život svaki put kad izlazi iz kuće. Kad Turska ne bi bila mjesto istovara za naftovode (prvenstveno onoga Baku-Supsa- Ceyhan, dogovorenog prošloga studenog) koji žele izbjeći Rusiju i Iran, bi li ona bila tako draga NATO-u i kandidat za ulazak u Europsku uniju? Je li odluka Kine da izgradi naftovod od Kazahstana do Pekinga politička, gospodarska ili ratnohuškačka, kao i ona SAD- a da projektira drugi preko Afganistana sve do Pakistana? I jesu li kineski Ujguri i afganistanski mudžahedini koji stvaraju probleme, ratnici, političari ili poslovni ljudi? Rusija Vladimira Putina vodi rat s Čečenima kako bi si osigurala nadzor nad naftovodima, s nadzorom zadržava susjedne zemlje, a s povišenjem cijena nafte (koje proizvodi inaflaciju u Europi) plaća si rat. To je, za rat, odličan posao. I toga ima, osim benzina, u našim spremnicima za gorivo. A ta poskupljenja koja nas stoje jednog izleta, drugdje stoje život. Žurno je, stoga, jedno ozbiljnije i hrabrije razmatranje talijanskih i europskih interesa u regijama planeta koje su sve do danas bile ostavljene na nemilost gotovo plemenskim suprotnostima između jučerašnjih sila. Zid je pao, svijet se promijenio. Zaslužuje nove protagoniste", piše Fulvio Scaglione.