FR-LIBERATION 29.2.JOSPIN-CHIRAC

FRANCUSKA LIBERATION 29. II. 2000. Pridržano područje i samovoljan čin "Lionela Jospina želi se krivo optužiti. Zašto se premijer ne bi smio očitovati o vanjskoj politici? Ova nipošto nije monopol predsjednika Republike. Sukladno članku 20. Ustava, vlada koju predvodi premijer, 'utvrđuje i vodi državnu politiku'. A vanjska je politika, nedvojbeno, njezin sastavni dio. Dakako, u članku 52. kaže se: 'Predsjednik Republike zaključuje i potvrđuje ugovore'. No iz toga se nipošto ne može zaključiti da je diplomacija jedino u njegovoj ovlasti. K tome, ta je odredba, u nepromijenjenu obliku, postojala i za III. Republike, u članku 8. Ustavnog zakona od 16. srpnja 1875. Tko je tada vodio vanjsku politiku? Je li to bio samo predsjednik Republike ili predsjednik Vijeća? Tko je 1919. zaključio sporazum iz Versaillesa, Poincare, državni poglavar, ili Clemenceau, predsjednik vlade? Tko je 1925. sročio sporazum iz Locarna, Doumergue ili Briand? Tko je, isto tako, 1954., za IV. Republike, utvrdio pravac u politici prema Indokini i Tunisu, Coty ili Mendes France? U stvari, običaj 'područja pridržanog' državnom poglavaru je skretanje od Ustava iz 1958. Izmislio ga je Jacques Chaban-Delmas na općem saboru UNR-a (Savez za novu republiku, op. prev.) u studenom 1959. Prema njegovu mišljenju, ovlasti u političkom odlučivanju dijele se na dva dijela: s jedne strane, predsjednički dio u koji bi ulazio Alžir, Zajednica, vanjski poslovi i obrana, a s druge, parlamentarni i vladin dio sa 'svim ostalima'. Pojam 'područja pridržanog' predsjedniku države nema uvjerljive zakonske osnove. On, uostalom, nije u ustavnoj tradiciji, jer nije nikada naišao na opće odobravanje, a oporba ga je uvijek pobijala, pa i dio većine. Sjetimo se Valeryja Giscarda d'Estainga koji je napao 'posebno obnašanje vlasti' kada se 1967. general De Gaulle očitovao za 'slobodan Quebec'. Već se tada predsjednik države birao na općim izborima. No to mu nije davalo monopol na vanjsku politiku. Uostalom, postoji više europskih zemalja u kojima predsjednik, premda ga narod izravno bira, nije isključivo ovlašten za vanjsku politiku. Tko je, tako, u Austriji 70-ih stvarno vodio politiku: predsjednik Kirchslaeger ili kancelar Kreisky? U Francuskoj je to manje moguće pozivati se na ustavnu tradiciju uvedenu u doba degolizma što se u vrijeme kohabitacije Ustav nužno tumači usko i doslovno. Svatko, bilo da je riječ o predsjedniku ili o premijeru, ima ovlasti koje su u Ustavu izričito navedene. Vidjeli smo kako članak 20. i 52. određuje vanjsku politiku kao zajedničko područje ove dvojice. Jacques Chirac mora se odvažiti: diplomacija, napose u kohabitaciji, nije njegova povlastica. Elizejska palača i Matignon jednako su pozvani da je vode. Vanjska se politika ne može utvrđivati monarhistički. Ona ne može biti čin samovolje. Predsjednik Republike ne može odlučivati sam ni određivati što odgovara državnim interesima. Kao da je neovisan vladar. Kao da je Elizej Versailles. Takvo bi skretanje moglo dovesti ne samo do oduzimanja ovlasti vladi, već i do isključivanja parlamenta. Zapravo, predsjednik ne odgovara parlamentu i potpuno umiče njegovu nadzoru. Naprotiv, premijer kojega postavlja parlament, odgovoran je pred državnim zastupnicima koji mogu nadzirati i utjecati na njegov rad. A to je bitno za demokraciju. Čak i u pravim predsjedničkim sustavima, kao u Sjedinjenim Državama, kongres, a osobito senat imaju veliku ulogu u vanjskoj politici. Jer, demokracija traži da zastupnici u parlamentu, koje biraju njihovi sugrađani, mogu o njoj raspravljati. Dakle, nije ni pravno moguće ni politički prikladno misliti da se premijer ne može upletati u područje vanjske politike. Ustav i demokracija nameću, naprotiv, suprotnu tvrdnju", piše Roger- Gerard Schwartzenberg, zastupnik iz PRG-a i profesor javnog prava na sveučilištu Pariz-II.