IT-2.II.-AVVENIRE-HAIDER I REAKCIJA EUROPE

ITALIJA AVVENIRE 2. II. 2000. Populizam se pobjeđuje samo odozdo "Velika je to i ružna zbrka u koju su uključene Europska unija i Austrija glede mogućega stvaranja vlade u kojoj bi sjedili ministri iz nacionalističke Haiderove stranke. (...) U pogledu načela, zapravo se čini jedinstvenim slučajem da se suverenitet neke zemlje članice u izboru vlade koju smatra najpogodnijom (a na temelju potpuno zakonitih i slobodnih izbora) 'osudi' i 'odbije' takvom brzinom, i, štoviše, preventivno. Na čemu se temelji legitimnost konkretne i specifične akcije Unije? Tko je postavio na dužnost 'čuvara' demokracije čelnike Unije i nekih njezinih zemalja? Zašto bi bilo manje 'uznemirujuće' imati vlade s ministrima komunistima nego s ministrima nacionalistima? Igra je dakle bogata zamkama i nepoznanicama, a odluka da se izloži takvom riziku na kraju bi se pokazala politički 'razboritom' samo uz dvostruku pretpostvaku: da je Haider uistinu osuvremenjena verzija žalosno mnogo poznatijeg austrijskog kaplara, i da bi njegov ulazak u austrijsku vladu značio smrtonosni napadaj na zdravlje demokracije cijele Unije. Za sada, koliko god on bio ekstravangantna i uznemirujuća ličnost, nema se prava na takve usporedbe. A ako bi bilo dovoljno 'diskvalificirati' suparnike koji nisu sasvim liberalni i demokratični, kako bi učinili da raspoloženja i interesi koji oni izražavaju nestanu iz društava, ne bismo mogli objasniti veliki dio povijesti dvadesetog stoljeća. Populizam i ksenofobija se ne mogu pobijediti odozgo, nego samo odozdo, sa stalnom i napornom akcijom 'učenja' demokraciji i slobodi i njihovu nezamjenjivom i dragocjenom značaju unutar društava koja su pogođena groznicom integracije i međuovisnosti. A ni u jednom dijelu svijeta nije se vidjelo da se groznica liječi razbijanjem toplomjera. Uspjeh ekstremističkih formacija (bilo crvenih, bilo smeđih, jednake su) pokazatelj je toga neraspoloženja koje treba liječiti. Istodobno je u interesu stabilnosti samih demokracija da prema autentičnoj demokratskoj kulturi pogurnu te formacije koje izgleda da oportunistički dijele samo njezine najpovršnije aspekte. Ne osjećamo nikakvu simaptiju za Haidera i njegovu stranku. Pitamo se, međutim, ne bi li prihvaćanje toga izrazito teškog koraka Unije moglo značiti stvaranje jednog opasnog presedana suprotstavljanja, od sada na dalje, drugim zemljama u kojima može doći do izbornih rezultata koji se ne sviđaju. Tko je nepristrani sudac? I na osnovi kojih mjerila djeluje?", piše Vittorio E. Parsi.