IT-12.I.-AVVENIRE-ČEČENIJA

ITALIJA AVVENIRE 12. I. 2000. Čečenija, prljavi rat bez humanitarnoga kišobrana " (...) Postoji logika u ludilu, a ludilo ovoga rata ima mnoge izopačene logike. O nekima se često govori: nesposobnosti Kremlja da rabi politiku, a ne samo silu; odluci Moskve da Čečene iskoristi kao upozorenje svima na Kavkazu koji su nemirni; gospodarskim interesima zemalja kojima gerilci služe kako bi Moskvu vezali uz vječno izvanredno stanje. No postoji jedna o kojoj se premalo govori, a to je iskrivljavanja koncepta humanitarne ovlaštenosti koji se učvrstio nakon pobjedničke NATO-ove misije na Kosovu. Taj rat, zapravo, nije objavljen iz prihvatljivih političkih razloga (već možda i plemenitih). Bombarderi, govorio je Washington, a ponavljale druge prijestolnice, su napadali ne da bi uništili Miloševićev ekspanzionistički nacionalizam ili poduprli albansku stvar, nego kako bi obranili svjetski poredak utemeljen na poštivanju manjina (u ovom slučaju, kosovskih Albanaca, koje su progonili Srbi). Dakle, iz humanitarnih razloga. Za potporu sebi, NATO je proveo izvanrednu propagandnu kampanju koja se potom pomalo urušavala: u travnju je američka državna uprava kazala da je 'nestalo ili ubijeno 500.000 Kosovara', u svibnju je William Cohen, ministar obrane SAD-a, govorio o 100.000 nestalih Kosovara u dobi za služenje vojske, u lipnju je brojka bila 10.000, u srpnju, prema NATO-ovim izvorima, ubijenih Kosovara bilo je 5.000. U prosincu je OESS objavio izvješće u kojemu broj kosovarskih žrtava procjenjuje na 6.000, dodavši da je do velikog broja poginulih došlo poslije početka napada NATO-a. Za kraj, sada iz Španjolske dolaze vijesti prema kojima je broj utvrđenih žrtava 2.108. Rat na Kosovu je tako isplatio visoke političke dividende (Milošević neutraliziran, NATO se u stvarnosti proširio na Albaniju, SAD je na Balkanu utjecajniji nego prije), ali je kobno povrijedio načela zbog kojih je pokrenut. Dok Ivan Pavao II. podsjeća svijet, u govoru povodom svjetskog dana mira, da je uporaba oružja ('inicijative za razoružavanje agresora', kaže Papa, moraju biti vremenski ograničene, precizne u ciljevima i 'nikada prepuštene jedino logici oružja') posljedni stadij ovlasti koju uvijek treba provoditi, svim sredstvima, a koja za protagonista ima UN (dakle, ona je humanitarna), dok kosovsko iskustvo vlade nagoni na ovlast provedenu samo određenim oružjima kojima raspolaže samo NATO (koji je politički entitet). Stoga se ništa ne postiže tamo gdje bombe ne dospijevaju, a ono što se postiže nužno je pristrano. Eto Timora, dakle, ili Kašmira. Eto Čečenije. Može li se bombardirati Rusiju? Ne može. Dakle, za civile u Groznom i novorođenčad u vagonima, kao da toga nema", piše Fulvio Scaglione.