IT-3. I.-REPUBBLICA-IZBORI-TITO-TUĐMAN

ITALIJA LA REPUBBLICA 3. I. 2000. Dva duha u ratu za buduću Hrvatsku "Tuđmanov duh protiv Titova duha: Hrvatska traži sebe u spiritističkoj seansi. Na sam dan svoje smrti, štoviše i koji sat ranije, Tuđman se preselio na predizborne plakate u koje se uzda vladajuća stranka, HDZ, kako bi preživjela na izborima koji se danas održavaju. (...) Taj posthumni Tuđman uzdrmao je vjeru oporbe u pobjedu koju su na jesen obećavala ispitivanja javnog mišljenja i raspad gospodarstva. Tako je glavni izazivač režima, socijaldemokratska stranka, kao pojačanje pozvala jednog hrvatskog duha koji se odjednom vratio iz zaborava: Tita. Pozvala ga je diskretno i oprezno, aluzijama: vođenje svoje kampanje u zagrebačkoj izbornoj jedinici, sve u svemu ugled u prijestolnici, povjerila je ljupkoj Saši Broz, kazališnoj redateljici, ali što je važnije, Titovoj unuci. (...) Sada se pojavljuje Titov duh, te i to čudo kao da najavljuje zalaz jednog doba. Tako je režim cenzurirao televizijski spot filma 'Maršal', uklanjajući, između ostaloga jednu pjesmu koju svaki odrasli Hrvat nije zaboravio: 'Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo...' (U predizbornoj kampanji Tuđmanov je duh prisvojio cenzurirani stih: 'Nastavit ćemo tvojim putem', zaklinje se jedan od HDZ-ovih predizbornih plakata koji evocira sliku preminulog Predsjednika). (...) I oporbenom tisku taj se film učinio kao simptom ozdravljenja. Kao što se to često događa u društvima u padu, tako je Hrvatska rastužena morbidnom privlačnošću smrti, koju potiče režim. Dok je Tuđman bio živ, televizija se skanjivala u pogrebnim ceremonijama koje su se sastojale od odkapanja i ponovnog pokapanja leševa palih u hrvatskim ratovima. Ta tanatofilija je htjela odražavati sindrom stalnog sukoba na kojemu je Tuđman izgradio režim. No odkopavanje Tita je operacija koja ide u sasvim drugom pravcu. (...) U Zagrebu dok je Tuđman umirao, već se raspravljalo o tome da li će se gradski nogometni klub još zvati imenom kojega je nametnuo Predsjednik, Croatia, ili onim kojega je odlučio Tito, Dinamo. Navijači su s Titom, a uprava se koleba između vjernosti režimu i nagona za preživljavanjem. 'Dinamo' smrdi na komunizam, no 'Croatia' smrdi na režim koji je više mrtav nego živ. Gospodarstvo je u takvom stanju da svatko može shvatiti usporedbu koju je iznio hrvatski ekonomist kandidat za Nobelovu nagradu, Branko Horvat: pogrešan sustav, Titov samupravni socijalizam, ipak je uspio proizvesti industrijalizaciju, gospodarski boom, rast životnog standarda; a bolji sustav, tržišno gospodarstvo, Tuđman je preveo u 'barbarsko uništavanje proizvodnog aparata i krađu državnih dobara'. S rezultatom prepolavljanja nacionalnog dohodka, deindustrijalizacije zemlje, i njezina dovođenja na rub stečaja. Horvatova usporedba objašnjava zašto se ponovno pojavljuje duh Tita: radi žaljenja za (pogrješnom) prošlošću, u kojoj je, međutim, postojala budućnost. Ništa drugo. Nije to nostalgija za komunizmom, za Njime, njegovom Jugoslavijom. Uostalom, teško je žaliti za Titom. Stvorio je federaciju, ali i pretpostavke za njezin raspad. Utemeljio jednu autoritarnu državu, koja se zanašala kao i svaki slavenski lenjinizam da će iskoristiti nacionalizam prebraćajući ga za svoje ciljeve: umjesto toga ovaj ju je progutao. Pokrenuo je prvo 'etničko čišćenje' nakon rata, protiv Talijana, i kada su njegovi partizani zauzeli Trst, prvi su bili ubijeni kapitalisti i socijalisti. Izdao je Imru Nagyija i skupinu koja je vodila mađarsku revoluciju predavši ih Rusima, odnosno na stratište. O propasti njegova 'samoupravnog socijalizma' dovoljno govori lakoća kojom su se njegove slike masovno reciklirale u etničkim nacionalizmima Tuđmana i Miloševića. No u vrijeme maršala južni su se Slaveni barem mogli nadati da će povijest biti dobroćudna prema njima. Danas je teško zamisliti zanosnu budućnost za ruševine gospodarstva i nadanja kakva su, južno od Ljubljane, bivše jugoslavenske državice. Saša Broz priča nam kako je teško nositi se s povijesnim sjećanjem na djeda Josipa. (...) Mogla je otići u inozemstvo, kao i najbolji dio bivše Jugoslavije, i igrati probitačnu ulogu unuke Velikog vođe. Radije je ostala. I čekala. Možda je sada došao trenutak. 'Ljudi počinju kidati lance. Javno govoriti stvari koje je prije bilo razborito zadržati za sebe'. Ne skriva da je teško poraziti režim koji sve vidi, koji je apsolutni gospodar televizije koja je jedini izvor informacija za 80 posto biračkog tijela. Tajne službe koje su, prema skandalu koji je ovih dana izbio, izmanipulirale čak i posljednje nogometno porvenstvo (kako bi spriječile istarsku pobjedu Rijeke nad Croatiom, dragoj Tuđmanu). Novinama, sucima, aparatom, policijom. No Saša Broz u zraku osjeća taj novi dah. 'Građanski dah'. Jedna Broz koja zaziva 'građansku revoluciju (i mirnu)? Pod 'građanskim' objašnjava, misli na sve ono što je 'europsko, kozmopolitisko, građansko'. Ako je u pravu, barem bi sjeverno od Drine, duga noć bivše Jugoslavije mogla biti blizu kraja", piše Guido Rampoldi.