IT-24.XII.LA STAMPA- AMERIKA I SVIJET

ITALIJA LA STAMPA 24. XII. 2001. Nakon izvanrednog stanja Bushova Amerika ponovno djeluje zasebno "Tri i pol mjeseca nakon 11. rujna (onog strašnog, nezaboravnog 'političkog' uvoda u 21. stoljeće) Amerika je opet, u određenom smislu, pod optužbom. 'Svi smo Amerikanci' bio je slogan, emotivan ali iskren, kojim su gotovo cijeli svijet, a sigurno cijela Europa reagirali na tragediju bez presedana Tornjeva blizanaca i Pentagona. No sada se već opet pravi razlika. Ne u smislu odgovornosti ('sami su to htjeli' kako su neki kazali ili mislili), nego u smislu da izgleda kao da je Amerika zaboravila lekciju koja je, kako bilo, bila namijenjena njenim upravljačima. Odnosno da Amerika nije bila neranjiva i da su joj bile potrebne široka i uzajamna solidarnost izvana kako bi se uspješno suočila s apokaliptičkom prijetnjom globalnog terorizma. Drugim riječima zauvijek je trebalo biti gotovo (kao što je primjerice pisao Foreign Editor Newsweeka, Michael Hirsch, u posebnom tjednom izdaju posvećenom perspektivama 2002.) s onim 'temeljnim mitom' američke politike i psihologije, 'posebnim položajem', osjećajem 'posebnog naroda', jer je jedan novi ideal 'još dublji' , obrana sigurnosti i slobode, tražio otvaranja i nove veze s ostatkom svijeta. No umjesto toga, kaže se i pribojava u Europi, Sjedinjene Države, nakon lakše ostvarene pobjede u ratu u Afganistanu nego što je bilo predviđeno, izgledaju kako da su ponovno u iskušenju staviti sebe u poseban položaj, koji je otac unilateralizma. I na koga je sada red? Pita se Bush ohrabren porazom talibana u jednoj karikaturi u Le Mondeu... Slučajevi koji se preispituju su dva, možda tri: povlačenje iz sporazuma ABM, određeno jamstvo koje je ponovno dano izraelskim jastrebovima, razmjerna ravnodušnost spram socioekonomske drame Argentine. Glede prvog treba kazati da je to omogućeno upravo stoga što su odnosi s Putinovom Rusijom toliko obnovljeni da su mogli podnijeti bez trauma odluku koja je ionako izgledala neizbježnom. Što se tiče Sharonovog Izraela, izbila je logika željezne obrane od 'bilo kojeg' terorizma, no ipak u kontekstu političke pozornosti spram Palestinaca kojima je priznato pravo na neovisnu državu. Spram Argentine, na kraju, solidarnost s narodom ne može ne voditi računa o kronici, povijesnim odgovornostima mjesnih upravljačkih klasa (globalizacija je put u dva smjera...). Pošto je ovo rečeno, u stvarnosti postoji poneki znak američke 'regresije', nakon vojnog uspjeha, koji je, između ostaloga, još uvijek uvelike nedovršen. Bush je mogao barem malo čekati prije no što je u neugodnost, makar i blagu, doveo Putina. Na bliskom istoku bio bi koristan, štoviše nužan, angažman, u oba pravca. A argentinska katastrofa sigurno ne može biti prepuštena sama sebi. No teško je vjerovati da se Amerika, nakon poraza strašnih talibana, sprema ponovno zatvoriti u okvir svoje vojne snage. Više od toga, a to je bilo istina i prije 11. rujna, Americi su potrebni vanjski odnosi od povjerenja, od UN-a do EU-a, koji su u stanju istovremeno joj pomoći i uvjetovati je.", piše Aldo Rizzo.