VOA 24. IX. POVIJESNI I PRAVNI ASPEKTI OBJAVE RATA U AMERICI

GLAS AMERIKE - VOA 24. IX. 2001. Objava rata - povijest i pravni aspekti. Prilog Neala Lavona. Predsjednik George Bush je u više navrata posljednjih dana spominjao da su teroristički napadi na New York i Washington predstavljali 'ratne čine'. Izjave takvog sadržaja davali su i drugi visoki američki dužnosnici. Međutim, predsjednik Bush nije pozvao Kongres Sjedinjenih Država da navijesti rat bilo kome, što bi se po ustavu trebalo učiniti ako se radi o ratnom stanju. Naš novinar Neal Lavon izvještava o pravnoj ustanovi objave rata od strane Kongresa, te o nekim slučajevima iz povijesti, kada je do nje došlo. 'Svijet ćemo u borbu protiv terorizma okupiti svojom hrabrošću. U toj borbi nećemo odustati, nećemo se predati, i na kraju ćemo odnijeti pobjedu', ovim je riječima predsjednik George Bush prošli tjedan navijestio opću američku kampanju protiv globalnog terorizma. Kampanja će imati svoju diplomatsku, obavještajnu, vojnu, policijsku komponentu. Prema ustavu, američki predsjednik je vrhovni zapovjednik američkih oružanih snaga. Ali rat objavljuje Kongres Sjedinjenih Država. Utemeljitelji ove države smatrali su prije više od 225 godina da će na taj način ograničiti i uravnotežiti ovlasti između dvije najutjecajnije grane vlasti: izvršne i zakonodavne. Upravo zbog toga službene objave rata u američkoj povijesti bile su razmjerno rijetke pojave. Rat je službeno bio naviješten Britaniji 1812., Meksiku 1846., Španjolskoj 1898., Njemačkoj 1917., te ponovno Njemačkoj, Japanu i Italiji 1941. godine. Kongres rijetko objavljuje rat u prošlih 60 godina, američki su vojnici često upućivani u inozemstvo, ali zato nije bila potrebno i službeno objavljivanje rata od strane Kongresa. Najupečatljiviji slučajevi takve prakse su Koreja i Vijetnam, kaže Donald Robinson, profesor političkih znanosti na koledžu Smith. = Rat se nije objavljivao niti u jednom od ta dva sukoba. U slučaju Koreje predsjednik se Truman oslanjao na rezoluciju Ujedinjenih naroda. Kada je Vijetnam u pitanju, predsjednik Johnson se oslanjao na kongresnu rezoluciju o Zaljevu Tonkin koja mu daje sve ovlasti da se suprotstavi komunističkoj agresiji u jugoistočnoj Aziji. Godine 1991. predsjednik George Bush, otac sadašnjega američkog predsjednika, tražio je da Kongres službeno objavi svoju potporu vojnoj intervenciji u Zaljevu. Kongres je to velikom većinom glasova i učinio. Ali nije se radilo o objavi rata, već autorizaciji uporabe sile. Razliku između te dvije kategorije objašnjava direktor Odjela za proučavanje američke politike na Sveučilištu American u Washingtonu James Thurber. = Kada izglasuje objavu rata Kongres predsjedniku daje goleme nove ovlasti. I onda je te ovlasti teško ponovno oduzeti predsjedniku kada rat završi. Zbot toga Kongres nije baš presretan kada treba službeno objaviti rat nekoj zemlji, pa umjesto toga izdaje autorizaciju uporabe vojne sile. Od 1973. zamjetni su napori da Bijela kuća i Kongres u potpunosti surađuju kada se američke postrojbe bore u inozemstvu. Na to poziva i zakon iz te godine koji je usvojen bez obzira na veto tadašnjeg predsjednika Richarda Nixona. Zakon predsjednika i Kongres čini partnerima u vođenju rata. = Prema tom zakonu, Kongres mora biti obavještavan o tome što se događa. Tijekom 2001. Kongres je zaprimio 84 izvješća o stanju postrojbi koje se nalaze u inozemstvu. Prema tome, Kongres želi poduprijeti predsjednika, ali želi također da se predsjednik s njim konzultira. Kongres želi izraziti svoje mišljenje, a ako predsjednik nije uspješan Kongres ga svejedno može slobodno kritizirati, objašnjava James Thurber. U prošlom su desetljeću česte bile napetosti oko slanja američkih snaga u Aziju, na Srednji Istok, Afriku i na Balkan. Ali kongresna potpora odmazdi zbog napada 11. rujna vrlo je glasna. U ovom trenutku malo je onih koji se obaziru na to radi li se o službenoj objavi rata ili pak samo o autorizaciji za uporabu vojne sile. Jer obje su grane vlasti jedinstvene u svojoj želji da se kazne odgovorni za napade na Svjetski trgovinski centar i Pentagon. (VOA)