IT- 12.8. REPUBBLICA- PUTOPIS KROZ HRVATSKU

ITALIJA LA REPUBBLICA 12. VIII. 2001. Crveno svjetlo nad Dunavom Nastavak putopisa talijanskih novinara po Hrvatskoj: "Cesta je duga tekuća vrpca prema Dunavu, vukovarskom meandru. Novi Staljingrad ne možeš izbjeći, sve ceste vode u njegove ruševine, među žute hridi, srednjeeuropskom zvoniku koji nad žitom izdaleka probija ravnicu. Već nakon Slavonskog Broda počinje nevidljiva granica, osjećaš da se približavaš crti sudara među narodima. Ili je to samo Orijent. Altan ga osjeća, poput nevidljivog reza. 'Kamo idete' pitaju nas ljudi kada nas vide na biciklima. U Istanbul odgovaramo. Iznenađenje sugovornika pretvara se u vrlo široku lepezu uzvika. Idu od 'oooh' do 'ojojoj', od 'alalala' do prosiktanog 'uh', kao kad se buši zub. Istanbul je od Trsta udaljen koliko i Barcelona ali je mentalna udaljenost beskrajno veća. Za Hrvate je već Srbija šuma sablasti. Da ne govorimo o Bugarskoj i minaretima. Jedan jastreb kruži oko nas, cesta ide među voćnjacima. Promet nestaje i ubrzo otkrivamo zašto. Na raskršćima su traktori, seljaci štrajkaju protiv države koja pšenicu kupuje po preniskoj cijeni, za manje od osam dolara po kvintalu. Peku meso na roštilju usred jedne livade, pozivaju nas na pivo, i već su pomalo pijani. 'Dođi ovamo talijanski prijatelju', zahvaljujemo, ali pivo odbijamo, ono je luksuz večeri. (...) Vinkovci, između Save i Dunava. Sve do jučer je željeznički put Trst-Zagreb-Beograd završavao ovdje, jer su iza padale granate. Nalazite se u rupi, nema niti jednog jugoslavenskog automobila ni za živu glavu, izgleda kao da ovdje svijet završava. No mjesto je bogato, bogatije od onih koje smo prošli. Svjetluca od restauranata, viedoclubova, predstavništava. Hrvatske zastave viju se na uništenim srpskim kućama koje nitko ne obnavlja. To je crni business rata, šverc, domoljubna ekproprijacija koja je mnoge obogatila. (...) Vukovar vidiš izdaleka, i najavljuje ga nebo puno lastavica. Prije deset godina, tijekom bombardiranja, to je isto nebo bilo nastanjeno vranama, golemim vranama Panonije. Danas je promijenilo stanovnike. I opet je rat pozvao lastavice. Došlo ih je na desetke tisuća, da stanuju jedna po jedna u rupama u zidovima koje su napravili kalašnjikovi. Jedna lastavica za svaku čahuru, kakva osveta prirode.(...) Zvono s brežuljka otkucava 18 sati, s druge strane, srpska obala zid je od šume. Nevjerojatno je kako Vukovar još uvijek uspijeva biti lijep. Kameni anđeli smiješe se među ruševinama u baroknom gradu, no ljudi se još uvijek boje ući u ovo mjesto gdje se odvio prvi europski urbicid nakon 1945.. Unutra je Grozny, Čečenija u našoj kući. Milošević je u Haagu, zapovjednik Arkan šest stopa ispod zemlje, no duša mjesta je otišla. Nijemci, Srbi, Rusi, Mađari, Talijani se neće vratiti. A hrvatstvo nije dovoljno da vrati život. (...)", piše Paolo Rumiz.