NJ 27.VI.-FR-GRAĐANSKI RAT U MAKEDONIJI?

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 27. VI. 2001. Makedonija je drukčija "Makedonija neće moći vlastitim snagama riješiti svoju egzistencijalnu krizu. A kako spriječiti prijeteći građanski rat između slavenskih Makedonaca i trećine Albanaca, nitko ne zna. Između te dvije spoznaje mora se kretati svaka zapadna politika prema Makedoniji. Ona je toliko zbunjena i zbog toga što se stalno povlače pogrješne analogije s kosovskim ratom i to ne samo od strane vođa novog OVK, nego i od strane stratega zapadne sigurnosne politike. No Makedonija je drukčija. Drukčija od Srbije, ali i drukčija od godinama iz propagandističkih razloga njegovane ili iz čistog neznanja nastale slike o multietničkoj uzornoj zemlji između Bitole i Tetova. Dakako, makedonski su vođe početkom 90-ih godina bili trun odgovorniji nego nacionalisti preobraćenih aparatčika u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni. No time još ni iz daleka nisu bili dokazani demokrati. Samo se u obje narodnosne skupine Makedonije dugo održala prosudba da pod makedonskom zastavom nitko od rata ne bi imao koristi. Iskustvo i uspjeh albanskoga OVK u kosovskom ratu to su stajalište dramatično izmijenili. Tako je nekim makedonskim Albancima njihova borba na Kosovu postala model za poticanje daljnjeg sukoba. Na njegovom kraju za većinu bi Albanaca trebala stajati potpuna ravnopravnost, a za neke stvaranje velike Albanije. Na posljetku zakašnjelo stvaranje nacije sada na najjužnijem dijelu bivše Jugoslavije raspiruje socijalno i političko nezadovoljstvo. A u tomu leži nerješivo proturječje. S jedne se strane stvaranje nacije na etničkom patchworku Balkana ne može nadoknaditi jednostavno škarama, bez stvaranja novih nepravda i nestabilnosti. S druge je strane skok iz klanskog društva izravno u XXI. stoljeće za Albance podijeljene na pet država očito previše. Vide se na putu u Europu, ali putom ustraju na anakronim sredstvima rješavanja sukobima. Ako na albanskoj strani nesposobnost za vremenski skok sprječava politički kompromis, makedonskom dvotrećinskom društvu nedostaje dorastao identitet i politička samosvijest. Napokon, poput Srba na Kosovu, i Makedonci žive u stalnom strahu od demografije. Ipak s presudnom razlikom: unatoč svim mitološkim prizivanjima uloge Kosova polja za Srbiju, rat na Kosovu većinu Srba nije pogodio u njihovo samorazumijevanje. U svijesti Makedonaca u borbama na dometu njihova glavnoga grada po srijedi je vlastita egzistencija. To svako rješenje makedonskoga sukoba izvana čini još težim od odgovora na pitanje o statusu Kosova. Svjetina koja se sada nakon navodne 'izdaje' predsjednika Trajkovskog istutnjila ispred parlamenta u Skopju, artikulira taj strah kao agresiju. Nitko ne zna koji će udio makedonskog stanovništva kod idućih podmuklih napada ekstremista OVK posegnuti za već podijeljenim oružjem. Do pogroma nije više daleko. U tom napetom stanju, vojno uplitanje NATO-a ne može se zamisliti - a na kraju bi, u slučaju otvorenog građanskoga rata, moglo ipak biti potrebno. Kad bi tu došlo do analogije s kosovskim ratom, to bi za Europu bila vojna i politička katastrofa. No osim utopijskog slučaja dragovoljnog razoružavanja OVK, nije isplanirano ništa. Poslije uzbudljive i od svih strana nepošteno vođene rasprave o NATO-ovoj 'odluci sa zalihe', od njemačkih se parlamentaraca mogu čuti samo umirujući tonovi. Čak bi i zagovaratelji kosovske intervencije ovaj put radije otišli na ljetni odmor nego se bavili Makedonijom. Ta nesklonost daljnjoj NATO-ovoj pustolovini razumljiva je i opravdana. No gdje se kriju bivši pristaše UN-ovog mandata za kosovski rat? Zašto glavni EU-ov vanjski političar Solana sam putuje u Skopje a ne u duetu s Kofijem Annanom? Za slučaj rata u Makedoniji - i samo u slučaju rata - ipak bi postojali izgledi za zajednički votum Vijeća sigurnosti. Ne bi li možebitno povezivanje Rusije u sve političke i vojne mjere za ograničavanje takvog građanskog rata bilo dostatno jamstvo da se eventualna NATO-ova postrojba s UN-ovim mandatom neće - kao poslije ulaska KFOR-a na Kosovo - dati instrumentalizirati od albanskog OVK? Kad bi se taj upadljivi nedostatak inicijativa i planiranja za slučaj nužde bilježio samo u Washingtonu a ne i u Bruxellesu i Berlinu, vjerojatno bi ga nazvali izolacionizmom", zaključuje Rolf Paasch.