NJ 13.VI.-FR- SUKOB SAD I EU

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 13. VI. 2001. Odnos bez ravnoteže "Zaklinjanje u neraskidivo prijateljstvo spada u stalan sadržaj transatlantske retorike. Stoga su u scenariju prve europske ture američkog predsjednika Georgea W. Busha suradnja i konzultacije a ne sukobljavanja. Bush koji je na početku svojega mandata zaprepastio svijet svojim kaubojskim metodama, sada hoda po prstima. Čak i Rusija dobiva dobro dozirano laskanje. Napukline u atlantskoj škrinji odnosa mogu se time možda prikriti, ali ne i popuniti. Jer duboke ljutnje i iritacije na obje strane velike bare ukazuju na načelni problem: budući da ni jedna strana više ne zna svoju težinu procijeniti kako treba, SAD i Europa izgubili su smisao za zdravu ravnotežu između prijateljstva i suparništva. Taj gubitak orijentacije ima razloga. Ni EU ni SAD nisu se još posve snašli u novim ulogama, odgovornostima niti u granicama koje im poslije svršetka hladnoga rata postavlja i od njih traži radikalno izmijenjeni svjetski poredak. To i nije jednostavno, jer je transatlantski preokret koji je započeo nestankom protivnika Sovjetskoga saveza, bolan. Bez blokovske konfrontacije kao sredstva pritiska, SAD ne može više djelovati s tako slobodnim rukama kako je kao zapadna vodeća sila bio naviknut pola stoljeća. A EU? On se mora globalno angažirati. Gospodarska moć pretvara se u političku i tako Europa postaje orijentacijska alternativa ostalim regijama svijeta. I s ove i s one strane Atlantika treba se dakle osloboditi starog razmišljanja i omiljenih tradicija. To traje. Osobito kad ne radi samo o glavama, nego i o vlasti. Svaki bi se akutni sukob - uzevši ga zasebno - mogao riješiti. Čak i tako težak kao što je zaštita klime. Ili onaj oko raketa. Ili onaj oko protekcionizma za čelik. Ali ne radi se o tomu. Klima, čelik, rakete a i europska kampanja protiv smrtne kazne samo su simptomi izrazito razdraženog raspoloženja. Europljanima imperijalno prenemaganje i nepopustljivost Amerikanaca idu na živce a Amerikanci Europljane drže nezahvalnom fukarom koja najprije dopušta da joj se pomaže a zatim ide svojim putom. SAD je i nedvojbeno će i u buduće biti velika sila. Ali kakva? Odgovor na to duguje Washington, jer se do sada radije gleda u svjetlu prošle veličine nego da prihvati promjenu vlastitih manevarskih prostora. Čak se ni Bushov prethodnik Clinton, po prirodi multilateralist, nikada nije usudio konkretizirati svoju zamisao o SAD-u kao 'nezaobilaznoj naciji' u okviru novog svjetskog poretka. Činjenica da su Europljani tako oštro reagirali na napad na protokol o klimi iz Kiota i na američke planove svemirske obrane trebala bi SAD-u ipak postupno otvarati oči. A da Amerikanci još bez uvrede prihvate što primjerice na Balkanu više nitko nije zainteresiran za američku posredničku ulogu i što EU na Bliskom Istoku dobiva funkciju koja je do sada bila isključivo američka, bio bi to prvi korak prema prilagodbi stvarnosti. S druge strane Europska unija. Napreduje putom postanka velike sile. Ali kakve? Još ima mnogo oklijevanja da se ekonomska moć posve pretvori u političku. Europljani još ne znaju trebaju li ostati mlađi partner SAD-a ili se razviti u potpunu protutežu. Europska je zabluda vjerovati da taj izbor još postoji. Iako je mnogo toga u EU na klimavim nogama, iako povremeno nedostaje odlučnosti i iako je vanjska i sigurnosna politika još u dječjim cipelicama, očekivanja od EU-a su velika. Prevelika da bi im se moglo oteti. U ne baš sporednom ostatku svijeta ne traže se naime samo mirovni posrednici i davatelji kredita, nego i alternative. Primjerice u tržišnoj pouci. Tu bi europski socijalni model mogao razviti svoj utjecaj. Pri tomu se ne radi o borbi između ideologija ili sustavnoj utakmici. Radi se što više o otvorenom natjecanju za bolji put unutar poretka obilježenog slobodom. Svijetu bi puno pomoglo kad bi se SAD i EU mogli dogovoriti o prijateljskom suparništvu koje bi donijelo najbolje s oba kontinenta, na korist svima. Kad je u Bijeloj kući još sjedio otac sadašnjega predsjednika, 1991. je ponudio Nijemcima 'partnerstvo'. Adresat je bio pogrješan, trebao je to biti EU. No zamisao je bila ispravna. Samo ako SAD prizna EU kao ravnopravnoga jer ima jednaku težinu i time stavi ad acta svoj zahtjeva za vodstvom, transatlantsko će prijateljstvo opet biti na sigurnom tlu", drži komentator lista Martin Winter.